Ko ne želi probiti obruč oko Sarajeva ?Knjiga Jovana Divjaka

5. avgust 1992.
Već sa ukrupnjavanjem jedinica TO, krajem juna u Sarajevu se planiraju i organizuju napadna borbena dejstva radi deblokade grada ili, u najboljem slučaju, da se proširi kružna linija odbrane. Rezultati i uspesi u borbama za Pofaliće i Mojmilovo brdo, te djelimični uspjesi u napadu na Malu kulu, na Grdonju, te Čolinu kapu u toku juna inicirali su Regionalni Štab TO i Operativnu grupu (OG-2) da planiraju složenija borbena dejstva.Ova zabeleška je sačinjena na osnovu kazivanja komandanta Operativne grupe 2 (OG-2) pukovnika u penziji Muje Kafedžića. U GŠTO o planu deblokade Sarajeva na pravcu Poljine-Vogošća - mi, ili možda samo ja (?!), nismo imali informaciju. Njegov pismeni izveštaj, u izvornom obliku, glasi:„Načelnik Glavnog štaba Sefer Halilović pozvao me na razgovor. Razgovarali smo o vojno-političkoj situaciji u zemlji sa težištem na Sarajevu i problemima organizacije, formiranja i opremanja jedinica. Ukratko smo analizirali stanje duha kod naroda, i prijetnjama koje se primiču Sarajevu. Analizirali smo niz mogućih varijanti eventualne deblokade grada,jer smo se složili da treba pokušati proboj iz okruženja. Bili smo svjesni naše inferiornosti u odnosu na neprijatelja,posebno u MTS i složili smo se da se ta inferiornost može kompenzirati pri sadašnjem stanju naših snaga jedinio iznenadnim udarima po neprijateljskim jedinicama i položajima. Pri razmatranju varijanti eventualnog proboja prihvaćena je ideja proboja prema Vogošći, čime bi se slomila otporna tačka Poljine, zbacile njihove snage i grad oslobodio jendog opasnog objekta sa koga su sijani plotuni smrti.Idejna zamisao plana bila je: radi iznenađenja napad izvesti noću, bez artiljerijske pripreme napada, borbeni poredak organizovati dvostranim obuhvatom, kako bi se kliješta obuhvata zatvorila u rejonu Krivoglavci-Vogošćanska petlja. Za napad formirati tri taktičke grupe. Komandant 1.TG Ajnadžić Nedžad. Komandant 2.TG Ramiz Duraković komandant 3.TG Softić Murat.1.TG dejstvovala je na pravcu glavnog napada Izlaze-Poljine-Šućurovići-Blagovac-G.Jošanica. Dijelom snaga obezbjeđuje desni bok od napada sa pravca Mrkovića i preko Radave ubacuje snage do jedne čete u pozadinu neprijatelja, koje presijecaju komunikaciju Mrkovići-Poljine, spriječavaju pokret neprijatelja iz Mrkovića prema Poljinama i dejstvuje u pozadinu snaga na poljinskom visu. Druga TG demonstrativno napada Vogošću, sadejstvuje 1.TG djelom snaga u napadu na vis, a u Vogošću ubacije snage do jednoga voda, koje će izvršiti diverzije na „Pretis“, i kasnije sadejstvovati snagama koje napadaju sa fronta. Po ovlañivanju TG 1 sa rejonom sela Blagovac, energičnim dejstvom razbiti odbranu Vogošće, jurišnim grupama razbiti vatrene i otporne tačke u gradu i sadejstvovati dijelovima 1.TG u oslobađanju grada. 3. TG napada pravcem Žuč-Jezera-Priboj-Krivoglavci i po ovlañivanju linijom s. Uglješići-Priboj, produžava napad ka selu Krivoglavci. Djelom snaga sadejstvuje TG-2 u oslobađanju Vogošće, a djelom snaga presjeca komunikaciju Rajlovac-Semizovac i po izbijanju u Krivoglavce u sadejstvu sa snagama TG-1 prelazi u odbranu stvarajući uslove za uvoñenje novioh snaga u napad ka rejonu Ilijaš. Pošto je napad planiran bez artiljerijske pripreme, planirana je artiljerijska podrška napada po razvoju napadnih dejstava, a mkoju su trebale izcvesti top 130 mm zvani „Sultan“ sa Igmana i AG iz rejona Visoko. U cilju neutralisanja pojedinih otpornih tačaka, nanošenja gubitaka u živopj sili i MTS i podržavanja borbenog morala naših snaga. NGŠ Sefer mni je rekao da je „Sultan“ (tako su dali ime topu 130 mm) na Igmanu na VP i da ima 700 granata, koje su navodno došle tih dana.Međutim, tri ključne stvari iz zamisli nisu realizovane – a) komandanti pravaca nisu ispoštovali vrijeme početka napada, koji je zapovješću preciziran u 02.00 časova 01.08., nego su jedinice uveli u napad tek u 04.30 časova; b)jedinica namjenjena za ubacivanje i presjecanje komunikacije Mrkovići-Poljine nije izvršila zadatak, a lažno je izvjestila da se ubacila u zadati rejon i c) skoro najvažnije „Sultan“ nije bio na Igmanu, zadržali su ga HVO bojovnici u Konjicu.Na ovim trima stvarima kompromitovana je zamisao napada. Kada je neprijatelj ispoljio najžešću vatru po našem borbenom poretku, da smo imali bar „Sultana“ i sa njime prošarali po vatrenim položajima artiljerije i odbrambenim linijama neprijatelja, nanijeli bi mu gubitke i poljuljali borbeni moral. Nažalost,. Napad i proboj nisu uspjeli. Komandu OG samo je izvještavala TG-1. U sistem komandovanja nekompetentno su se samovoljno uključile neke strukture,tako da su praktično bile 2-3 linije komandovanja i izvještavanja i da je komanda OG-2 svjesno i ignorantski zaobilažena. Iako sam svjestan postojanja lobija protiv komande OG-2, obzirom na vojno-političke strukture i ličnosti koje su ga sačinjavale, smatram iracionalnim ulaziti u javno istraživanje, utvrñivanje i objelodanjivanje toga fakta.Jedino što smatram važnim jeste da kažem da je moja komanda bila apsolutno marginalizirana i blokirana uplitanjem nepozvanih u sistem komandovanja." Objektivna analiza ove akcije nedvosmisleno ukazuje na bitne elemente, koji su svojim pojavnim oblikom doprinijeli neuspjehu planiranog proboja, a to su po mom mišljenju: odsustvo želje državnog rukovodstva za izvršenje deblokade grada. Iako je to bila krupna akcija po značaju za grad i državu, niko iz vlade niti Predsjedništva nije došao u komandu OG da se zainteresuje za pripreme, probleme i da ponudi bilo kakvu podršku. GŠ je svojim sugestijama pružao pomoć u razradi plana, ali nije organizovao uspješno sadejstvo drugih jedinica sa snagama u proboju. GŠ nije vladao ni stanjem u jedinicama, jer je lažno informisan od potčinjenih. To zaključujem na osnovu situacije s topom 130 mm i municijom za njega. U pripremnoj fazi Sefer je tvrdio da se top nalazi na Igmanu i da ima 700 granata. Kada sam zatražio artiljerijsku podršku i vatru po poljinskom visu Vehbija Karić mi je odgovorio da nema municije. Ali, nije rekao da top nije na vatrenim položajima. Nakon obraćanja Sefereru sa zahtjevom za vatru, upoznavši ga sa informacijom pukovnika Karića da nema municije, obećao je da će me nazvati za deset minuta, što je korektno učinio i informisao me da top uopšte nije na Igmanu, jer ga je HVO zadržao u Konjicu.Ostao sam kao paralisan i rekao da se ni po koju cenu ne bi prihvatio ovog zadatka da sam samo mogao pretpostaviti da su toliko neorganizovani,. Nisam bio siguran tada da li se radilo o svjesnoj podvali i podmetanju? Tada sam smatrao da se neko poigravao sa Seferom i da je njemu svjesno podmetano putem sistema lažnog izvještavanja i informisanja iz potčinjenih komandi.Nisu definisane zone odgovornosti komandi niti njihove nadležnosti. Komanda regionalnog štaba se držala strogo po strani, nezainteresovano. Imali su samohodnu haubicu 122 mm zvanu „gvozdika“ i nisu dozvolili da se upotrijebi u podršci snaga u proboju iako su proboj vršile njihove formacijske snage.Glavni štab nije poduzeo ni najminimalnije mjere angažovanja artiljerijske grupe iz Visokog da pokrije vatrom najopasnije neprijateljeve položaje, niti da demonstrativnim napadom na neki osjetljiv taktički objekat neprijatelja odvuče ili razvuče njihovu pažnju, kako bi se smanjila koncentracija artiljerijsko-minobacačke vatre po rejonu Poljine.Komandant sa Kobilje glave nije ubacio DIG u Vogošću, niti krenuo u napad na poljinski vis. Izvjestio je da mu je jedna četa otkazala poslušnost i odbila da ide u akciju. U to vrijeme je u našim jedinicama, među vojnicima i starješinama egzistirala destruktivna floskula „mi smo založeni“ ili „ako nas založi“. Obično je aktuelizirana u vrijeme angažovanja jedinica u težim borbenim zadacima. Nije mi poznato da li su nosioci ove destruktivne parole ikada odgovarali za potkopavanje morala, jer je ona negativno djelovala na raspoloženje boraca.Prema podacima koje ima komanda OG-2 ljevokrilna taktička grupa nije izvršila napad prema zadatku koji je imala. U razgovoru sa vojnicima iz te grupe, tvrde da su cijelo vrijeme preležali i da se nisu pomakli sa mjesta. Prema početnoj odluci u sastavu ove TG trebala je učestvovati i 1. sandžačka brigada, u to vrijeme jedna od najbolje konsolidovanih i organizovanih brigada. Meñutim, ovu jedinicu je na svoju ruku izvukao Regionalni štab i uputio na Stup, bez konsultacije sa komandom OG-2 čime su snage za proboj ozbiljno oslabljene.Komande naših jedinica su bile nedovoljno stručno obučene i uigrane, bez borbenog iskustva. Još nisu bili razvijeni ni izgrađeni hijerarhijsko-subordinacioni odnosi u jedinicama. Naprotiv, mnogi komandanti su smatrali jedinice svojom privatnom svojinom tvrdeći kako ih država nije naoružala niti materijalno opremila, nego da oni idu u rat sa puškama koje su vojnici sami kupili.Nedovoljno stručno obučeni i bez borbenog iskustva vojnici su se prvi put na otvorenom prostoru susreli sa opasnom minobacačkom vatrom, koja je bila vrlo efikasna na nezaštićeno ljudstvo u borbenom poretku. Poslije prvih gubitaka panika je zahvatila izvjestan broj ljudi koji su se zbijali u grupe i tako postajali unosni ciljevi neprijateljskih artiljeraca.Neodgovorno narušavanje dogovorenih principa sadejstva po vremenu i prostoru od strane nekih starješina.Nedostatak snaga za formiranje rezerve jedinica za potrebne intervencije.Nakon Seferovog obavještenja da nema ništa od artiljerijske podrške, naredio sam prekid napada i prelazak u odbranu na dostignutim linijama, kao i zbrinjavanje ranjenih povreñenih i poginulih vojnika. Og komande TG-1 samo sam primio izvještaj prema kojem je poginulo 11 boraca, lakše ranjeno 42 i teže ranjen 21 vojnik. To je ljudstvo koje je stradalo na frontu u borbenom poretku jedinica. Ja ne znam za druge zvanične podatke koje je neko možda
samovoljno kreirao. Analizu bitke organiozovao ja Glavni štab, a komanda OG-2 je bila u ulozi posmatrača, što znači da je priprema analize obavljena bez učešća moje komande. Tokom analize su glavnu riječ vodili oni koji nisu izvršili zapovjest, a naročito je harangirao komandant TG-2. Hibridni i samoproglašeni stručnjaci, sa kaubojski okačenim pištoljčinama parolaški su mudrovali.Dan ili dva poslije toga Sefer me pokušao nagovoriti da ponovo organizujemo pokušak proboja. Pitao sam kojim snagama i kakvu ću imati artiljerijsku podršku? Odgovorio mi je sa istim snagama. Smatram da ovim ljudima treba obezbijediti vvrijeme za predah i povratak od preživljenog šoka, i da su oni u ovakvom psihološkom stanju nesposobni za borbu – rekao sam mu. Ako mi ne date nove snage i solidnu artiljerijsku podršku ja nisam spreman preuzeti odgovornost za novi pokušaj proboja. Tako je završen taj naš razgovor u drugarskom tonu, a pokušaj proboja ovdje nije nikada više pokušan.Pošto su samoproglašeni stručnjaci žestoko napali plan bitke, kvalifikujući ga nestručnim i prišivajući mu još kojekakvih
negativnih epiteta, a neki „dobronamjerni“ su tražili i moje zatvaranje, predsjednik Predsjedništva gospodin Alija
Izetbegović je, da bi objektivizaro svoj stav, odnajbližih savjetnika zatražio objektivnu ekspertnu analizu plana. Nakon detaljne analize dokumenata plana Vrhovnom komandantu je pruženo objektivno i potpuno objašnjenje. Plan je ocjenjen kao vrlo realan i visokostručno urañen, i da neuspjeh pokušaja proboja nije posljedica nedostataka u planu.VK je prihvatio ponuđeno objašnjenje. Meñutim to nije bilo dovoljno da se zaustave neodgovorne insinuacije nekih ljudi iz Glavnog i Regionalnog štaba koji su nastavili nečasne harangerske igre.
Posebno ističem kao pozitivan primjer komandanta bataljona g. Esada Muratovića, koji je sa svojim bataljonom upao u prednji kraj odbrane neprijatelja i uništio par mitraljeskih i snajperskih gnijezda i nanio gubitke neprijatelju (oko 15 ubijenih i više ranjenih).Kao što se vidi mnogobrojni su faktori koji su bili uzrok neuspjeha ovog zaista plemenitog pokušaja i dalekosežne strategijske namjere. To je spleteno u jedan čvor, koji je izuzetno teško razmrsiti. Nisam pristalica olakog,nekompetentnog i neobjektivnog optuživanja ljudi, jer je skoro nemoguće u tome čvoru apostrofirati bilo koga bez opasnosti da se ne pogriješi. To je jedno veliko iskustvo, čije su pouke vrlo bitne. Neki politikanti, vrlo neodgovorno komentarišu poljinsku bitku, u čemu nema ama baš ništa poučno i korisno.Kao grañanin i kao čovjek izražavam divljenje prema visokomoralnim ljudima koji su nesebično jurišali srcem, na nebo.Ti naši divni ljudi su smjelo, odvažno i samoprijegorno pošli u bitku sa ciljem da razbiju neprijateljeve smrtonosne taktičke objekte i da ga potisnu sa obronaka odakle je terorisao naš grad i naše grañane. Iako su učestvovali u jednoj od izgubljenih bitaka, ostali su stameni, čvrsti, postojani i nepokolebljivi u borbi za slobodu i nezavisnu RbiH. Sa osobitim pijetetom se sjećam poginulih heroja i među njima neustrašivog Asima (Aska) Prazine, kojima uz rahmet i slavu želim lahku crnu zemlju i nezaborav. Nastojati ćemo da se njihove žrtve ne zaborave i gajiti poštovanje prema njima.“Tako komandant OG-2 Mujo Kafedžić opisuje bitku za Poljine. Inače, u komandnom sastavu bili su: Muhamed Vejzagić, NŠ; Fadil Omerika, NŠ za operativne poslove; Nedžad Ajnadžić, pomoćnik komandanta za bezbednost;Amil Tafro, pomoćnik komandanta za logistiku; Izudin Filipović, pomoćnik komandanta za moral; Veljko Droca,referent za socijalna pitanja vojnika.OG-2 je zabeležila u ratni dnevnik da su tog dana poginuli sledeći borci:
1. Prazina (Alije) Asim (Asko); 2. Šukalo (Jusa) Enver; 3. Čolak (Džemaila) Kemal; 4. Šalaka (Bećira) Zajko; 5.
Bajrić (Rešida) Senad; 6. Hadrović (Hasana) Mehmed; 7. Komarica (Atifa) Muriz; 8. Kahriman (Meha) Vahid; 9.
Zametica (Uzeira) Edhem; 10. Ademi (Rasima) Enver; 11. Sipović (Halila) Izet.
Pored toga 21 teže i 42 lakše ranjena borca.
Inače, u Operativnom centru Glavnog štaba 06.08.1992. izvršena je dosta površna analiza neuspeha, s
konstatacijama da je početak napada kasnio, jer jedinice nisu na vreme stigle u očekujuće rejone na pravcima
upotrebe. Sistem radio veza nije bio u potpunosti zaštićen, pa je neprijatelj upao u sistem radio veza i otkrio pokrete jedinica. Iako sa zakašnjenjem, napad se, nakratko, odvijao po planu. U toku napada na s. Izlasi poginuo je komandant Asko Prazina, što se veoma brzo pročulo među vojnicima, pa je došlo do trenutnog pada morala
pojedinaca i grupa, te otvorenog komandovanja putem radio veza, što neprijatelj koristi da minobacačkom i
artiljerijskom vatrom ostvari vatrene udare, u kojima gine veliki broj boraca. Komandovanje je paralizovano,dolazi do rasula i povlačenja na početne položaje. Bio je to potpuni neuspeh.
U istom dokumentu utvrdjeni su sledeći razlozi neuspeha:
1. – Nerealna i nepotpuna procena jačine snaga i borbenih mogućnosti vojske bosanskih Srba. Neprijatelj je
potcenjen;
2. – Planiranje napada, odluka komandanata i zadaci jedinicama bili su nerealni, nije bilo usklađeno po vremenu,
prostoru i realnim mogućnostima jedinica;
3. - Nije planirana, pa ni ostvarena koordinacija i sadejstvo sa snagama sa fronta i pozadine neprijatelja;
4. – Narušene mere operativnog i taktičkog maskiranja, a nije primenjivan sistem TKT (tajnog komandovanja
trupama);
5.- Nizak nivo vojne organizovanosti i pripremljenosti za napad. Nije izvršeno komandantsko izviđanje,komandanti nisu na zemljištu saopštili zapovesti i dr.;
6. - Ispoljena samovolja grupa boraca i pojedinih komandira;
7. - Veoma brz pad morala, zbog pogibije Aska Prazine;
8. - višeslojno komandovanje
9. - Zabrinjavajuće veliki broj poginulih.
Pitam se ko će, da li će i kako biti sankcionisan zbog neuspeha napada i, još više, zbog velikog gubitka boraca? A, morali bi biti sankcionisani. U najmanju ruku to je obaveza prema poginulima i njihovim unesrećenim porodicama. To mora biti i opomena za komande i štabove da stručnije planiraju svaku borbenu radnju. Ovo nisu kompjutorske «ratne igre», ovde se radi o životima boraca.

NAJTAJNIJA TITOVA TAJNA SLUZBA – CBOB = CENTRALNI BIRO OBAVESTAJNE BEZBEDNOSTI

Na Brionima 1966 održan je hitan sastanak KPJ, na kojem je donijeta odluka;da se tajna služba Uprava državne bezbjednosti UDB rasformira,jer je Kontra obavještajna služba KOS dala dokaze da su organi UDB po nalogu šefa UDB Aleksandra Rankovića bili postavili prislušne uređaje kako u kabinetu,tako i u privatnom boravištu Josipa Broza Tita.To su radili i Eduardu Kardelju,rekavši da njega služba UDB,još od poslije rata snima i prisluškuje.Donijeta je odluka da se UDB rasformira i da se njeni članovi razriješe dužnosti.Tom prilikom su smijenjeni i stavljeni u kućni pritvor ;Aleksandar Ranković,Životije Savić,Stefan Puvalić,Vojin Lukić,Boško Vidaković,Dragoslav Noviković,Selim Numić,Dragoljub Vasić,Slobodan Šakota,Mića Mijušković,Stanislav Grković,Šaban Krstaži,Radoslav Janković,kao i mnogi drugi...Na Brionima je donijeta odluka da nova tajna služba SFRJ od sada nosi novo ime SDB Služba Državne Bezbjednosti.Za saveznog sekretara postavljen je general pukovnik Franjo Herljević.Kontra obavještajna služba KOS je zadržala svoj status i svoje ime,mada su mnogi visoki oficiri smjenjeni sa dužnosti.Na mjesta oficira isključenih iz KOS-a postavljeni su i unapređeni novi oficiri.
25 septembra 1966 godine u Beogradu u štabu KOS-a general major Tomislav Jeremić i potpukovnik Božidar Nikolić su rekli potporučniku Slobodanu Mitroviću da se više ne zovu KOS,već su dobili novo ime CBOB-CENTRALNI BIRO OBAVESTAJNE BEZBEDNOSTI i od sada će djelovati ne kao operativna grupa KOS-a,već kao zasebna služba koja ima zadatak da kontroliše sve ostale službe i ustanove u SFRJ.Njihov zadatak je takvog karaktera,da o njihovom postanku niko ne smije da sazna.Imaju isti statut kao i pri operativnom radu kod KOS-a ,ali ovoga puta još više anoniman (zvanično ne postoje).Njihov zadatak je bio da provjeravaju lojalnost vodećih ličnosti,bili oni generali,ministri,ili ambasadori.Pravilo ove službe je bilo da ako iko pokuša da na bilo koji način oda da ova služba postoji,kažnjava se bez ikakve opomene smrću !Svaki član službe je dužan da spriječi bilo koga od svojih kolega,ako se pojavi i najmanji simptom kolebanja i želje za dezertiranjem I dužan je istog momenta da reaguje i da ga liši života.Dalje,ako iko od članova službe bilo kada i bilo gdje pokuša da dokaže da postoji služba,ne samo on nego I njegova familija,njegovi najbliži rođaci biće uništeni.Nova služba ima vrlo malo članova,ali svi ti članovi su provjereni,podjeljeni u grupe koje se neće moći međusobno poznavati.Šef službe je general Ante Banina,a zamjenik šefa general pukovnik Viktor Bubanj.CBOB je organ koji potpada pod ličnu kontrolu predsjednika republike Josipa Broza Tita i kome su članovi službe odani do posljednjeg momenta.

"PROVALNIK""TAJNA" (Kontra Obavestajna Sluzba)

Dubrovnik, 7 juli 1966
Beograd, 10 juni 1966
TAJNA (Kontra Obavestajna Sluzba)
NAREDBA
Pukovnik Mitar Matovic, zaposlen u stabu Ratnog vazduhoplovstva u Zemunu ,ove godine je vec pet puta putovao za Dubrovnik.To nisu bila sluzbena putovanja . On je uvjek letio Jatovim avionom. Poznato nam je da je svoju suprugu uvjek lazno izvjestavao da se radi o “sluzbenom” putu … Sluzbenici KOS‐a su jos sezdesete godine dobili narednjenje da provjere lojalnost Pukonika Mitra Matovica. To je bila ubicajna rutinska kontrola koja je odmah
nakon nekoliko mjeseci istrage pokazala da je optuzba u vezi nelojalnosti pukovnka Mitra Matovica neosnovana. Od tog vremena on se nalazijo na A listi (lista lojalnih i provjerenih ljudi).Ali poslije “automobilske nesrece” General‐majora Radoja Kovacevica istraznim organima bilo je jasno da je pukovnik Matovic nekoliko puta bio na “ekskurziji”sa Generalom Kovacevicem gdje to cak nije bilo poznato ni njihovim suprugama.Zbog svega toga komanda KOS‐a izdala je naredbu da se drug Matovic opet stavi na listu B (ljudi cija se lojalnost ,ili odanost treba provjeriti). Tako je Pukovnik Matovic opet bio 24 sata na dan pod prismotrom. Ustanovljeno je da je on ove godine 5 puta posjetio grad Dubrovnik, gdje se ustanovilo da on tamo nema prijatelje niti ljubavnicu. On bi u gradu Dubrovniku samo prenocio i sljedeceg dana vratio bi se za Beograd. Svaki put nosio je sa sobom
veliku diplomatsku tasnu . Tu bi tasnu uvek prilikom dolaska u Dubrovnik deponirao u gardarobi centralne autobske stanice gdje bi sljedeceg jutra letio za Beograd bez tasne.
Povodom ovog otkrica postavljaju se pitanja:
1. Sta se nalazilo u tasni?
2. Zasto je on uvjek sa tasnom putovao za Dubrovnik a vracao se bez tasne za Beograd?
3. Zasto je on uvjek deponovao tasnu u gardarobu Dubrovacke autobusne stanice kad nikad nije koristio autobus, nego je uvjek uzimao taxi do svog hotela koji se nalazio vrlo daleko od autobuske stanice.
4. Ko je i kojim putem vracao tasnu pukovnika Matovica za Beograd.Operativce KOS‐a mucilo je pitanje kako razmrsiti ovu zagoneku:
1. Pregledati tasnu Pukovnika Matovica prilikom napustanja Jatovog aviona?
2. Pricekati dok on deponira tasnu na Dubrovackoj autobuskoj gardarobi i onda od sluzbenih lica gardarobe traziti istu i prekontrolisati?
3. Pricekati dok druga osoba dodje da preuzme tasnu, tu osobu uhapsiti I tasnu prekontrolisati?
Sve su ove mogucnosti detaljno proucene i analizirane i kao riskantne odbacene .U koliko bi se prislo direktnoj kontroli Pukovnika Matovica on bi stvar mogao upropastiti u koliko bi se i on kao pokojni general‐major Kovacevic javno suprstavio na aerodrumu i nacinio haos, gdje bi opet bili izlozeni jedanom skandalu.Operativci KOSA su zakljucili: Tako nesta nesmijemo sebi dopustiti.
1. Ko nam garantuje da radnik autobuske gardarobe nije umjesan u cjelu ovu aferu gdje mu je poznato sta se nalazi u tasni, gdje bi onda lako mogao obavjestiti vlasnika tasne i njegove saucesnike. Takvim postupkom bi nepotrebno njih alarmirali u koliko se legitimisemo.
2. Mogucnost hapsenja onog koji dodje da preuzme tasnu odbacuje se takodje kao riskantno , jer nam nije poznato da li se zbilja ista nalazi u tasni ,sto je upereno protiv bezbjednosti nase drzave, mozda je tu u pitanju obican mali sverc.Prilikom posljednje posjete pukovnika Matovica Dubrovniku uspjelo nam je da ustanovimo ko je covjek koji prezima tasnu iz gardarobe .To je bio poslovodja jedne samousluge iz Makarske. Taj poslovodja N.N.
preuzeo je istu tasnu koju je dan prije toga deponovao pukovnik Matovic, gdje je nakon toga uzeo autobus za Makarsku.Nasi obavestajci su ga pratili i ustanovili da je on poslovodja u samousluzi.Poslije toga desilo se nesta nepredvidjeno, sto je nase operativce dovelo u dilemu:
Operativci koji su bili zaduzeni da nagledaju gardarobu na autobuskoj stanici u Dubrovniku iznenadili su se kad su opazili jos jednog covjeka koji je sat nakon da je poslovodja iz Makarske napustio gardarobu sa Matovicevom tasnom ,takodje iznio iz gardarobe gotovo istu tasnu.Taj se covek taksijem uputio prema centru Dubrovnika. Obavestajci su ga pratili ali poslije jednog sata izgubili su ga iz oka.Tako da ga nismo mogli identifisati.Postavja se pitanje:Sta sad?
Ovaj slucaj je vrlo ozbiljan. Moramo brzo i energicno djelovati da bi postigli povoljan rezultat.Poslije vrlo duge diskusije usvojen je prijedlog Majora Bozidara Nikolica: sljedeci put izvrsiti provalu u gardarobu autobuske stanice,Pronaci tasnu i izvrsit kontrolu sadrzine.Ta provala mora stvarno da lici kao da je “stvrana”. To znaci
da se koferi i ostale tasne nevinih ljudi takodje moraju otvarati i vrijedne stvari uzeti. Niko nesmije da posumnja da je to djelo KOS‐a. Ako “provala”ne dovede do plodnog rezultata onda stvar zaboraviti.. ali u koliko se pronadju
vrijedni materijali za KOS , koji su uprti protiv naseg naroda i drzave , onda cemo naknadno donijeti odluku sta da se radi…Onda je odluceno da se takodje izvrsi provala i u kancalariji poslovodje u samousluzi u Makarskoj.Od Majora Nikolica dobih pismeno naredjenje sa sematskim prikazom autobuske stanice i gardarobe u Dubrovniku.Sve to brzo naucih napamet. I dokumenat pod sifrom TAJNA koji je potpisao nacelnik KOS‐a zapalih i dokazini materijal kao, i obocno po propisu unistih.Priprema za provalu trazila je mnogo vremena i strpljenja.Bili smo primorani da pricekamo na sesto putovanje Pukovnika Matovica za Dubrovnik. U medjuvemenu bio sam zaduzen da pronadjem pravog provalnka. Poznavao sam jednog iz Foce.Bio je godinu dana mladji od mene. Ja sam vec bio punoljetan 18 godina i 5 meseci , ako se to moze nazvati punoljestvom. Bio sam vec clan Komunisticke Partije i zvanicno primljen u sluzbu KOS‐a. .Pukovni Jeremic i major Nikolic ispunili su svoja obecanja.Ja zelim ovdje jos nesta jasno da naglasim. Moja porodica nije znala das sam postao clan KOS‐a i komunisticke partije. Moji roditelji nisu smjeli da znaju cime se bavim zbog toga sto sam cesto dugo bio otsutan imao sam poteskoca kuci. Moja majka je bila vrlo ljuta na mene zato sto sam sedmicama bijo otsutan , pa me je psovala svim mogucim psovkama. Bandit,lutalica, djubre, mrcina, nisavko itd… Plasila se da ne postanem ulicar ili
kriminalac.Takodje moj braco i sestrica koje sam rijetko vidjao nisu nista znali o mom zivotu izvan kuce. I oni su se sekirali zbog mene . Nakon tri godine skole u privredi dan pre polaganja zavrsnog ispita kad sam trebao da dobijem diplomu kvalifikovanog elektricara , dobio sam zadatak od KOS‐a da nekog “Pratim”.Tako je moja diploma i miran gradjanski zivot otisao do vraga. Kad sam protestovao kod sefa KOS‐a i rekao da ja stvarno zelim da diplomiram i neka neko drugi taj dan uzme moje mjesto , Nikolic mi se nasmijao: “Ti jos uvek nisi shvatio, da si ti postao vojnik. Ti si vazan kontraobavjestajac. Sa tvojih 18 godina postao si clan KOS‐a i ti ces u buducnosti postici ono sto tvoje starije kolege samo mogu da sanjaju. Uozbiji se vec jednom i shvati da si postao vazan factor. “Elektricara imamo i previse”. Stim je on zavrsi svoju besjedu i poceo da me tjjesi.Sad kad sam od KOS‐a bio zaduzen da izvrsim tako vaznu i opasnu provalu za mene vise nije bilo povratka nazad.Naredjenje‐ Izvrsenje!U vezi provale pitao sam: “Sta da radim ako me neko na licu mesta primeti i pozove miliciju?”“U tom slucaju , bilo kako bilo moras zbrisati sa lica mjesta, naravno sa materijalom koji se nalazi u tasnji Pukovnika Matovica. Ja cu te cekati odmah tamo iza autobske stanice. Ti treba u tom slucaju da skocis kroz prozor koji gleda prema bazenu za kupanje,” objasnjava major Nikolic i pokazuje mi dobro nacrtanu semu , hotela, autobuske stanice, gardarobe, bazena za plivanje, kao i mjesto gdje ce me on cekati nakon izvrsenog zadatka.Dalje kaze on: “Kad skocis kroz prozor , ja cu se proderati. “Stoj!” Ti baci onda stvari koje pronadjes u tasnji na zemlju i bjezi u pravcu Jadranske magistrale.Ja cu te kasnije prihvatiti tamo u moja kola .”
Posto je sve dogovoreno sad je jedino bilo potrebno strpljivo cekati da Matovic opet podje za Dubrovnik. Mog provalnika preuzeh iz Foce. Ispricah mu vrlo privlacnu pricu:Da sam zbrisao od kuce i da sam se uputio prema
Jadransko moru gde planiram tamo da vrsim provale da bih se dokopao love i uzivao sa lepim strankinjama. On se odmah ponudi da mi se pridruzi. U mojim ocima izgledao mi je jos zelen , slinonja ali bio mi je potreban.
Nakon proslave bitke na Sutjesci na tjentistu 4 jula , gde sam bijo u pratnji sve‐ glavnog Taje nastavijo sam put sa mojim drugom Focanskim Lopovom porjeklom iz Trebinja, Crnom Gorom preko Niksica, Titograda do Bara, gdje smo se onda brodom odvezli u Dubrovnik, dva dana prije nego je Pukovnik Matovic tamo stigao.U Dubrovniku sam morao da se sastanem sa majorom Nikolicem da bih dobio posljednja uputstva.Svom mladjem kolegi‐provalniku izmislih jednu pricu. Rekoh mu da moram da se se sastanem sa jednom starijom prijateljicom , da bi preko nje saznao gdje se nalazi najvise love.Bilo je vece. Od Nikolica saznah da je pukovniki Matovic stigao u Dubrovnik i svoju tasnu vec u pet sati popodne opet deponovao u gardarobu .Prilikom rastanka major Bozidar Nikolic dobaci: “Sad na posao i nemoj da me obrukas. “Povedoh mog kolegu provalnika i po planu sakrismo se u stanicni podrumski klozet. Tu sacekasmo neka dva tri sata dok se ne zatvori stanicni restoran. To se desilo tacno u pola tri poslije pola noci, u mrtvoj tisini za svaki slucaj pricekali smo jos neko vrjeme .Mom mladjem “kolegi provalnku “ unaprjed sam skrenuo paznju da mora da otvara kofere I tasnje I sabira vrjedne stvari.U tri sata napustismo kroz jedan mali prozorcic podrumski klozet i obresmo se u autobuskoj cekaonici puzeci pored mjenjacnice prema gardarobi ,najednom mladi provalnik prosapce: “Pazi. Tu se nalaze pare! Ajmo unutra,
mozda se lova nalazi u ladicama i ormanima..”Skamenih se. Njegov prjedlog da idemo u mjenjacnicu bio je logican. Pa zar nismo ovdje zbog novca. Opsovah u sebi blesavog majora Nikolica koji je zeleo da za ovu provalu ima profesijonalnog provalnika. Ja sam sam mogao cjelu stvar srediti, ali major Nikolic I pukovnik Jeremic nisu htjeli da me poslusaju. Ovaj Focak bijo je vec profesijonalni lopov i provalnik.Brzo razmisljam kako da ga odvratim od provale u mjenjacnicu. “Ne! Nedolazi u obzir. Tu je sigurno postavljena alarmna instalacija.“ prosaptah.On klimne potvrdno , a ja nastavih ”Tamo u gardarobi je lakse a u koferima se vjerovatno nalazi mnogo dragocjenosti”.Dan prijje ove provale pokazao sam mu mesto gdje treba da krademo. Puzili smo dalje I dospjeli u hodnik koji je razdvajao restoran I gardarobu.Tu se podigosmo : “Idi u restoran I potrazi nesta za jelo!” Rekoh svom kolegi.On me poslusa. Ja brzo udjoh u gardarobu .Bacih se odmah na posao.Gardaroba se nalazila u vrlo maloj prostoriji.Tu se nalazilo pedesetak kofera I tasni… Upalih svoju minijaturnu bateriju I brzo pronadjoh zeljenu tasnu koju prepoznah sa slike, koja se nalazila na ladici pod brojem 7. Da bih se uvjerio da je zbilja to tasna koju trazim jos jednom dobro osvjelih po ostalim koferima I tasnama . Brzo ustanovih da nijedna druga tasna ni priblizno ne lici tasni pukovnika Matovica. Sad sam bio siguran. To je tasna ciju sadrzinu moram preuzeti..Nazalost I druge tasne I koferi bili su osudjeni da se istresu..tako da ujutru kad se osoblje gardarobe vrati na posao sve mora dati sliku da se radi o pravoj provali. Pritisnuh dugme na mom skakavcu‐nozu. On skljocnu, zarezah po tasni. Brzo je rasporih. Zaprepastih se kad tu samo pronadjoh;jednu pecenu kokosku uvijenu u novine I jedan kg. hljeba.Moj mladji kolega provalnik se jos uvek nalazi u restoranskoj kuhinji,ocigledno mu se ne zuri, valjda uziva u ukusnim jelima?Ja opet dobro razgledam po ostalim koferima I tasnama .Ali bez rezultata.Nijedna druga tasnja ne lici na tasnju pukovnika Matovica. ‘Znaci to je taj veliki zlocin pukovnika Matovica.’ Nasalih se sam sa sobom.’Da li je zbilja cjela ova operacija bila potrebna zbog jedne pecene kokoske i suvog hleba? Kako su onda moji sefovi bili glupi. Ako ova stvar ikad procuri, kako ce nam se nasi neprijatelji smijati". Jugoslovenska najtajnija kontra Obavestajna Sluzba TAJNA prati" vec mjesecima pukovnika Matovica koji jedanput mjesecno iz Beograda nosi jednu pecenu kokosku i jedan kg. hleba. Ali da li bi neki normalan covek bas zbog toga odlazio u Dubrovnik da deponuje ovde u gardarobi pecenu kokosku i hleb. Zasto ne? Nikom nije zabranjeno da nosi pecenu kokosku kako bi ga jeftinije kostao put . A mozda nije on kokosku nosijo za sebe , nego zbog nekog drugog. To mi izgleda vlo cudno. Zasto bi neko avionom nosio jelo na razdaljini od 500 km iz Beograda do Dubrovnika ? Zakljucih jednostavno. Ili ovo nije tasna pukovnika Matovica ili se u medju vremenu nesta trece desilo? Mozda je neko od radnika koji rade u gardarobi tasnu pukovnka Matovica odmah zamjenio ili je neko jos sinoc spolja dosao i tasnu pukovnika Matovicapr uzeo a tu na mjesto stavio ovu sa pecenom kokoskom i hlebom?’Naposljetku rjesih da unutrasnjost tasne jos jednom provjerim.Opet ustanovih da se tu nista  drugo ne nalazi izuzev kokoske i hljeba.Podignem kokosku.Zagledam je i konsatujem da se u kokoski nista ne nalazi. Kokoska je vrlo ljepo mirisala i ja otrgnem jednu butinu, koju sa apetitom pojedem. Onda prelomim hljeb na dvije polovine, bio je prilicno tvrd ali vrlo ukusan. Kad sam bio zauzet zderanjem kokosijeg buta , primjetih kako moj mladji kolega dolazi iz restoracije u gardarobu. Noseci dve pivske flase i ukusnog mezeta na tanjiru,.Kad primjeti da ja nesta zvacem upita: “Sta jedes bolan”“Pecenu kokos”odgovorih. “Pronasao sam je u prvoj tasni koju sam otvorio.“Daj i meni bolan.” veli on..Otrgnem drugu kokosiju butinu I pruzim mu je… on je halapljivo poce da maze ,pa se zatim dade na posao. Poce da otvara kofere i tasne,pa sve stvari koje mu se dopadaju stavlja na gomilu .Ja nastavih da jedem. Moje misli bile su kod majora Nikolica. Sta ce on o svemo ovom reci. Zasto je bilo potrebno da se izvrsi ova blesava provala. Zar nije bijo ni jedan drugi moguci nacin. I je li sa ovim moje naredjenje ispunjeno? Kakva glupost! Pecena kokoska!? Tako razmisljajuci poceh da sjecem meso dublje u kokoski,. “hoces li jos komad mesa” ponudih mom kolegi,.On odmahne rukom pa veli;”sta " je bolan, sto mi nepomognes?”“Gladan sam ko vuk” velim i nastavih da jedem.Kad sam ostatak kokoske htjeo da odbacim , opipah vrhovima mojih prstiju nesta cvrsto u kokosinjoj utrobi .Nesto se zaljepi na moje prste, Uperih svjetlosni mlaz minijaturne baterije i primetih jednu plasticnu kesicu.Brzo objema rukama razdvojih kokosija rebra i izvadih jedan predmet koji nije bijo visi od obicne kutije sibica.“Moram u klozet” slagah mog druga.”pozlilo mi je”.“Kako i nebi . Pojeo si cjelu kokosku”pecka me on.,.U klozetu pokusah prstima da otvorim plasticnu kesicu , ali zbog masnoce mi to neuspjeh, zato je rastrgoh zubima..Tu se nalazila jedna minijaturna magnetofnska traka.Bijo sam presretan da ovo sve nije bilo uzalud ; ‘kakvu tajnu krije ova magnetofonska traka’pomislih i radostan vrisnuh. Na svu srecu to se desi u podrumskom nuzniku. Brzo se smirim strpam magneofnsku traku u dzep i uputim se nazad svom drugu, koji je na podu gararobe nacinijo veliku gomilu vrjednih stvari iz kofera i tasnji.; najlon carape, tranzistore, fotoaparate,konzerve i bog " sam znao sta jos ne.U dvije druge tasne poce moj kolega da trpa sve te stvari koje je namjeravao da ponese. Tog momenta u restoraciji se iznenada upalise svjetla. Cujemo necije korake , oba pretnemo od straha. Munjevito trcimo prema klozetu i tu se sakrijemo.kroz malu pukotinu primjetih jednog mladica koji prodje pored nas ali nas neprimjeti. Moj kolega pade u paniku. “sta da radimo” sapce. Primjetih da se u njegovoj ruci obreo noz.Pretrnem. Brzo zgrabim njegovu ruku.”Daj mi to!”‐ velim ljuto. I oduzeh mu noz.On se srecom nesuprostavi. Ali poluglasno vice:”Ubi ga. Ubi ga! zabi mu ga uledja!”On je htjeo da ubije tog covjeka radije nego da padne u ruke milicije.“Koga da ubijem.Djubre jedno!” dreknem. “Skaci kroz prozor. Ovdje mi vise nemamo sta da trazimo.”Receno! Uradjeno! Pomognem mu da se provuce kroz prozorsko okno .Onda I ja podjoh za njim Trcimo. . Iza nas cuje se snazno lupanje na prozoroima pored bazena za plivanje…Brzo se okrenem I spazim da je to isti covjek koji je za dlaku izbjegao smrt zahvaljujuci mojoj brzoj intervenciji . Oba se brzo i ja i moj lopovski kolega nadjosmo u jednoj velikoj prostoriji. Otvaram prozor.Skacemo jedan po jedan sa visine od sest metara nadole..Kad se srecno ,neozledjeni nadjosmo na zemlji.. zacuh  poznat glas iza mene.
“Stoj! Stoj!”

Operacija " PROBOJ "

Operacija " PROBOJ " - operacija u organizaciji KOS-a kojoj je cilj naoružavanje Srba na prostorima RH i BiH. Jedan od glavnih ljudi u operaciji je Čedo Knežević za područje Banovine, Korduna i dijela Like, te bihaćke regije, odakle je, iz kuće pored bihaćkog aerodroma, tzv. " Lovačkoj kući " ili " Vikendici ", vodio sve aktivnosti. Preko organizirane agenturne mreže, a uz posredstvo još jedne grupe KOS-a, velike količine oružja i opreme otpremale su se u istočnu Slavoniju, poglavito prema Arkanovim jednicama.
U samim tim transferima oružja i opreme, ubirao se ogroman novac preprodajom dijela oružja na crnom tržištu, posebno u istočnoj Slavoniji na područjima pod apsolutnom kontrolom Arkana i njegovih jedinica, popularno zvanom području " Arkansas ".
U cijelu priču su uključeni i " Beli orlovi ", na čelu kojih je Jović, a ta grupa se pojavljuje na različitim mjestima ovisno o naredbi i sudjeluje u raspodjeli naoružanja Srbima.
Grupa oficira zadužena za ovu operaciju, provodila je većinu aktivnosti u potpunoj konspirativnosti bez vođenja detaljnih evidencija. Glavnu evidenciju za " Bihaćku skupinu " vodio je Čedo Knežević, koji je redovito podnosio izvjeća na dva mjesta. U UB ( Uprava Bezbednosti - uprava KOS-a ) SSNO, gen. Aci Vasiljeviću i OB ( Organ Bezbednosti - KOS ) RV i PVO Rakočeviću.
Ova operacija ide u dva smjera. Jedan je očigledno naoružavanje srpskog življa na teritoriju Hrvatske i Bosne i Hercegovine, što je potpuno suprotno upornim tvrdnjama JNA, barem u tim vremenima. Taj dio je dao dodatni zanos Srbima na ovim prostorima, koji su kroz taj čin, isčitali jasnu i nedvosmislenu podršku JNA u svojim nastojanjima odcjepljenja dijela teritorija Hrvatske, što će se kasnije pokazati kobnom odlukom.
Drugi smjer je očigledna trgovina oružjem na crnom tržištu od strane organiziranih grupa, poglavito iz redova KOS-a. Radi se isključivo o visoko rangiranim oficirima JNA, zaposlenima na poslovima OB pa čak i UB4 SSNO. Sve to govori opet o stvarnim nakanama pro srpski orjentiranih pojedinaca i grupa unutar JNA, kojima je u biti jedino stalo do bogaćenja pod novonastalim okolnostima.
1KOG - Kontra-obavještajna grupa: ustrojstveno manja jedinica operativaca unutar KOS-a, raspoređena po mjestima u SFRJ. Unutar sustava razlikujemo detašman kao manju cjelinu koja je direktno odgovorna armijskom KOG-u
2CK SKH - Centralni komitet saveza komunista Hrvatske: vrhovno tijelo saveza komunista na republičkoj razini
3OB - Organ bezbednosti: sigurnosna služba unutar JNA, direktno odgovorna UB SSNO-a
4UB - Uprava bezbednosti : najviše tijelo sigurnosne službe JNA, unutar SSNO-a

Murat Šabanović

Kada se 8. aprila 1992. našao na Višegradskoj brani prijeteći generalu Kukanjcu kako će, nakon miniranja brane, porušiti sve mostove na Drini, bio je u situaciji u kojoj se nalazila većina Bošnjaka. Bez oružja kojim bi se suprotstavio, sam i uplašen za sopstveni život, jugoslovenskom je generalu rekao sve ono što bi “silama mraka” koje je simbolizirao Kukanjac tog dana rekao bilo koji Bošnjak, koji se na trenutak identificirao sa Šabanovićem. Dakle, opsovao ga je.Istrgnut iz svog autentičnog ambijenta, u ratnom će Sarajevu biti fizički i psihički slomljen.
Da mi je neko 1990. rekao da svog sina Bajazita trebam dati Aliji Izetbegoviću, ja bih to uradio. Uradio bih sve što mi se kaže! Ja sam bio k’o opsihiren. Bila je kriza na Kosovu, poslije toga jogurt-revolucije, pa mitinzi po Beogradu i prijetnje JNA. Izetbegović je izgledao kao čovjek koji jedini brine o interesima Bošnjaka, kao čovjek koji će nas zaštititi i pomoći da se organizujemo u slučaju rata. Istočna Bosna je stradala od četnika u Drugom svjetskom ratu, tekla je krvava Drina i nama je trebao neko ko će biti garant da se to neće ponoviti... Šta se u međuvremenu desilo? Desila se velika izdaja, nemamo pola zemlje. U Višegradu sam imao četiri radnje, danas nemam nijednu. Danas je moj rahmetli otac Šaban Šabanović pokršten. Pokršten je uz pomoć politike SDA.Da bih regulisao neke papire u Sarajevu, ja sam tražio da mi se iz Višegrada pošalje očev “smrtni list”. Stiže papir, u zaglavlju krst i dvoglavi orao, ispod piše - Šaban Šabanović. U našim rodnim listovima se nikada ranije nije nalazio krst, a danas - ako si iz istočne Bosne - u Federaciji su to jedini važeći papiri. Ja sada imam rodni list na kom se nalazi srpski orao. Tako nije pisalo u mojim matičnim knjigama. Naša djeca koja tamo idu u škole počinju nastavu sa “Bože pravde”.U Višegradu sam prvo skinuo zastavu sa džamije i odnio je u Novi Pazar, na veliki predizborni skup SDA, jer sam tada bio u najužoj pratnji Alije Izetbegovića. U meni je proradio inat, jer je u to vrijeme Vuk Drašković govorio da će onaj ko pronese “turski barjak kroz Sandžak, ostati bez barjaka i bez ruke.” Hodža me tužio što sam skinuo zastavu sa džamije. Poslije toga su se i popovi naljutili na mene kada sam zaustavio njihovu povorku koja je krenula na otvaranje crkve u Knežini. Iz Srbije su išli preko Višegrada u autobusima na kojima su bile iscrtane kokarde. Pjevali su: “Od Topole, pa do Ravne gore...” Porazbijao sam tu bagru i vratio ih put Srbije. Poslije toga sam pozvan u Sarajevo na sastanak u Kriznom štabu SDA, smještenom u ulici Danijela Ozme broj 4. U kancelariji su bili Ejup Ganić i Omer Behmen. Tada mi je bilo čudno što se Ganić kao Jugosloven nalazi u SDA, ali kasnije mi je rečeno da mi, Muslimani, trebamo glasati za Ganića kako Čerešnješ ne bi ušao u Predsjedništvo. Po instrukciji smo glasali i za Biljanu Plavšić, Nikolu Koljevića i druge kadrove SDS-a.Islamska zajednica je u to vrijeme dodjeljivala poslovne prostore. Ganić i Behmen su mi rekli da ću imati prednost na licitaciji za jednu radnju na Baščaršiji ukoliko srušim bistu Ive Andrića u Višegradu. Bista se nalazila na mostu, zadužbini Mehmed-paše Sokolovića, i zato je smetala. Naredili su da srušim Ivu Andrića kao “kulturološkog mrzitelja muslimanskog naroda”, kako su rekli. Pošto sam ja tada u Višegradu imao četiri radnje, rekao sam sestri Zuhri Šabanović da uplati novac za obećanu radnju, jer meni nije trebala. Ugovor je potpisan 18. februara 1992. godine i u njemu piše da će se vršiti “investiranje izgradnje dućana” u ulici Dženetića čikma. Na ugovoru se nalazi pečat Odbora IZ BiH Sarajevo i potpisi Zuhre Šabanović kao investitora i Omera Behmena kao naručioca radova. Bistu sam razlupao macolom, a sve je snimao Fadil Hajdarević, koji je video-kasetu predao u SDA. Sa tom kasetom su oni kasnije išli po arapskom svijetu kada su prikupljali novac i pokazivali kako su Bošnjaci srušili spomenik svog Salmana Ruždija.Zadatak sam izvršio sa zadovoljstvom, jer sam mislio da pravim krupnu stvar. Ganić i Behmen me nisu nagovorili, već su mi naredili da to uradim. Rekli su kako je Andrić veliki neprijatelj bosanskih Muslimana.Veći su oni neprijatelji. Ako su Ganić, Bičakčić, Šaćirbegović muslimani, onda ja nisam musliman. Onda sam ja multikulturan. Oni su meni obećali naći advokate kada dođe do sudskog spora zbog rušenja Ive Andrića, međutim, kada se desilo što se desilo, nije bilo ni njih ni advokata. Sud Republike Srpske me u odsustvu osudio na pet godina zatvora. Sada znam da sam samo bio instrument politike, jer sam slijepo vjerovao ljudima u SDA. Nisam obrazovan i oni su to zloupotrebljavali koliko su mogli.Sestra u radnju nikada nije uselila i u njoj danas rade neki Kurdi. Islamska zajednica sada hoće Zuhri da vrati novac, ali po starom kursu. Mi tražimo radnju. Ona se ne može načuditi da ju je prevarila takva moralna institucija kakva bi trebala biti IZ.Višegrad je imao najjaču Patriotsku ligu u istočnoj Bosni. Dva mjeseca prije rata smo po naređenju iz Patriotske lige sve mostove na Drini minirali kako bi se onemogućio prelazak jedinica Užičkog i Nikšićkog korpusa i njihove mehanizacije i oružja u BiH. Naređenje su dali iz PL-a. Poslije toga su sa mojim bratom Avdijom Šabanovićem, koji je bio potpredsjednik SDA u Višegradu, došli Sulejman Vranj i rahmetli Meho Karišik Kemo. Oni su naredili da se mostovi razminiraju. Rekli su da je to naređenje dao Izetbegović zato što BiH nije međunarodno priznata kao država i da neće dobiti priznanje ukoliko počne rat prije nego što se država prizna. Sve smo razminirali izuzev jednog tunela i brane.Oružje za istočnu Bosnu je nabavljao Senad Šahinpašić Šaja preko Mate Bobana. Mi smo bili ubijeđeni da ćemo se braniti na Drini, a ne na Baščaršiji. Bobanov sestrić Zlatko je bio oženjen za Šajinu sestru. To naoružavanje je, dakle, išlo po toj porodičnoj liniji. Šaja je moj prijatelj, i sada se lijepo pozdravimo kada se sretnemo na ulici. On mi je dao prvu pušku, besplatno. Ne mogu ništa ružno reći o njemu, mada ne znam odakle mu ovoliki kapital. To neka drugi kažu. Prije rata sam ja imao četiri radnje, on je imao jednu, koja je možda bolje radila od ove moje četiri.Napad na Višegrad se desio prvog dana Bajrama. Cjelokupno političko vodstvo se iz grada povuklo po nalogu SDA. Iz Višegrada je prvi zbjeg krenuo 8. aprila 1992. Tog dana sam se nalazio na brani. Grad se ispraznio, pola stanovništva je pobjeglo od srpske vojske, a pola zbog straha od vodenog talasa. Dobio sam naređenje da ne rušim branu. Striktno mi je tako naređeno iz Sarajeva. Nakon okupacije grada osnovan je građanski forum koji je pozvao stanovništvo da se vrati u grad. Vratilo se nekoliko hiljada ljudi koji su nakon toga poubijani. Oni koji se nisu vratili, otišli su za Goražde, Žepu, Srebrenicu, gdje ih je također mnogo stradalo.U Sarajevo sam došao 17.04. 1992., a vodič mi je bio Halid Čengić. On mi je rekao: “Murate, ti si prvi general naše vojske!” Pošto sam vodio Združene vogošćanske odrede, tih prvih ratnih dana sam došao po zadatak u ŠVK koji je bio smješten u zgradi Predsjedništva. Kada je u ljeto 1992. ubijena porodica Ristović, u prvim informacijama je rečeno kako je ovu porodicu ubio Murat Šabanović... Odlično se toga sjećam. Rečeno je da je porodicu ubio Murat Šabanović sa grupom Sandžaklija. To je i zvanično rekao na konferenciji za štampu tadašnji ministar odbrane Jerko Doko. Takvu informaciju su proslijedili i tadašnjem komandantu Armije Seferu Haliloviću, a on je poslao vojnu policiju da me uhapsi. Topa je došao kod mene da me privede, a ja sam mu odgovorio da Ristoviće nisam ubio i da se neću razoružati. Ristoviće su ubili ljudi iz MUP-a i to je bilo političko ubistvo, namjera je bila da se pokaže Srbima kako nemaju šta raditi u Sarajevu. Onda je Topa iz moje kancelarije zvao Sefera da pita šta da radi. Kako je Sefer, u međuvremenu, dobio pravu informaciju, naredio je ovima da se vrate u bazu. Malo je nedostajalo da se desi Caco i prije Cace, jer se ja živ ne bih predao. Poslije toga je iz MUP-a plasirana informacija kako je počinitelj ubistva Murat Šabanović u bjekstvu. Mislim da tu svoje prste ima i Bakir Alispahić. Odem ja u MUP, pitam: je li me tražite? Kažu: “Ma, jok!” Pitam: “Pa, što se govori da sam u bjekstvu?” Oni odgovaraju: “Pusti to.” To da sam u bjekstvu je, zapravo, značilo da svaki pozornik na ulici može pucati na mene. Znači, mene nema, mrtva usta ne govore, i tako su ubice Ristovića spašeni. Srećom da se brzo saznala istina.Kada sam Sefera pitao u vezi s ovim slučajem, on mi je rekao da je šest sati nakon zločina njega Fikret Muslimović obavijestio da je ubica Murat Šabanović. Šef odjela bezbjednosti u Ministarstvu odbrane je bio Muslimovićev suradnik Enver Mujezinović. Pretpostavljam da je informacija tako došla i do Doke. Tek kada je Kerim Lučarević, koji je vodio vojnu policiju ARBiH, izvršio istragu, on je prave informacije proslijedio Seferu, Jusufu Pušini i tadašnjem načelniku CSB-a Alispahiću. Dakle, u istom danu je data dezinformacija i prava informacija je izašla na svjetlo dana zahvaljujući Kerimu Lučareviću.Najčešća je bila, ali plasirana sa visokog nivoa, da je Murat namjerno udario u transporter UN-a kako bi dobio odštetu. Čuo sam to. Takvi su oni. Kada čovjek shvati kakvi su, odmah počnu pričati da je ili neuračunljiv ili alkoholičar ili kurvar ili kukavica... Imali smo sudar sa ukrajinskim transporterom UN-a. U automobilu smo bili Ibro Sadiković, Sejfudin Efendić, komandant bezbjednosti Prve podrinjske brigade, i ja. Ja nisam vozio, ali i da sam vozio, sudar se nije mogao izbjeći. Efendić je poginuo na licu mjesta, Ibro Sadiković je tada bio polomljen, ali je kasnije i on poginuo... Ukrajinci su me bili povezli u bolnicu na Pale, ali su me oteli ljudi iz brigade Ramiza Salčina koji su u blizini držali linije.Ukrajinci su rekli prevodiocima kako su mislili da sam zalutali srpski vojnik i da su me zato htjeli prebaciti na Pale. Prebačen sam u Državnu bolnicu, poslije toga u Zagreb. Nakon tri mjeseca sam vraćen u Sarajevo. Stanje mi se pogoršalo. Pojavio se karcinom i počeo mi uništavati nogu. Bio sam dvije godine na liječenju u Americi, ugrađen mi je metalni kuk i metalna šipka u ruku. Dok sam bio u Americi, familija mi je poručivala da se ne vraćam, jer sam na nekoj “crnoj listi”. Vratio sam se u Bosnu i od UNPROFOR- a dobio odštetu od 36.000 DM koje sam uložio u saniranje stana.Doktorica Fabri je bila direktorica programa za mentalno zdravlje Bosanaca u Americi, sa sjedištem u Čikagu. Ona je u tom pismu, upućenom u maju 1997. godine, molila predsjednika Izetbegovića da odgovori meni i mnogim drugim Bosancima koji su bili žrtve rata. Napisala je doslovno, evo da pročitam: “On i mnogi drugi nikada neće biti isti ljudi kao što su nekada bili. Njihovi životi su se promijenili zauvijek. Ja pretpostavljam da ovo važi i za Vas. Molim Vas, odgovorite g. Šabanoviću, molim Vas odgovorite Vašim ljudima u SAD-u. Oni još uvijek gledaju u Vas. Ja to znam. Oni su mi rekli”. Stvarno je bilo tako.Duboko, duboko razočaran. Sve što sam rekao, slobodno zapiši, jer je sve što kažeš o ovima iz SDA malo. I sve što znaš je ništa u odnosu na ono što su radili i rade. Aleksandar Ranković je bio veliki neprijatelj Muslimana, i na desetine hiljada Muslimana je iselio iz Sandžaka, pa ga je Tito uklonio iz politike. Zahvaljujući mikroekonomiji Edhema Bičakčića iselilo je 250.000 Muslimana i svi šute.

Fahrudin Radoncic

U prvoj polovini 80-ih godina u Skopju se na celu
detasmana KOG-a nalazio Nikola Radujko, profesionalni
oficir JNA i vrsni obavjestajac, koji ce kasnije biti
premjesten u centralu KOG-a u Beogradu.
Visokopozicionirani oficir KOG-a tvrdi da je
upravo u to vrijeme Radujko vrbovao Fahrudina
Radoncica kao suradnika sluzbe. Nepoznanica je da li je
do poznanstva doslo preko Fahrudinovog brata
Semsudina Sekija Radoncica koji je sluzio vojni rok u
Skopju ili nekom drugom linijom. U svakom slucaju,
Fahrudin Radoncic je brzo napredovao u sluzbi gdje je
nosio najvisu mogucu ocjenu - vrsni obavjestajac.
U KOS-u je 1987. donesena odluka da se mimo
republickih Sluzbi drzavne bezbjednosti vrsi prodor u sve
segmente drustva sa ciljem pravljenja suradnicke mreze
na terenu. Do tada je vazilo zakonski regulisano pravilo
da se KOS jedino uz odobrenja republickih SDB-ova
mogao baviti civilnim licima - da ih prati ili pridobija kao
suradnike. Od 1987. vise nisu trebala nikakva odobrenja
od civilnih organa vlasti da se "vrsi prodor na teren", u
sfere politike, privrede ili medija. Svi suradnici KOS-a su
tada dobili zadatak da dostave spisak svojih rodbinskih,
poznanickih ili prijateljskih veza kako bi se izvrsila
procjena na koga od tih ljudi bi se "moglo ici" odnosno s
kim bi se mogla uspostaviti suradnja. Ovi procesi traju
tokom 1988. i 1989. da bi prije visestranackih izbora
1990. bila donesena odluka da se totalno prekidaju svi
odnosi sa republickim MUP-ovima, odnosno SDB-ovima
sto je formulirano kroz zahtjev da se od njih uzimaju sve
potrebne informacija, ali da se njima ne prosljedjuje
nista. Paralelno sa procesom stvaranja suradnicke mreze,
pravi se i politicka agenturna mreza. U to vrijeme
Fahrudin Radoncic radi u Gradskom komitetu Saveza
komunista (GK SK) Titograd gdje su, naravno, mogli
raditi samo odabrani i provjereni kadrovi.
Prekid suradnje KOS-a i republickih SDB-ova je znacio
da se preslo na teren specijalnog rata. Tako se 1991.
formira OPERA - odjeljenje za propagandni rat, sa
sjedistem u Domu avijacije u Zemunu. U sastav OPERE
ulaze najveci eksperti iz oblasti psihologije, strucnjaci za
rukovanje elektronskom tehnikom, novinari, kljucni ljudi
iz vojnog vrha kao sto su general Slobodan Rakocevic,
general Vojislav Radovic, general Zivan Mircetic...
Koordinaciju nad radom OPERE je vodio tadasnji nacelnik
KOS-a Aleksandar Vasiljevic. Radilo se pod devizom da
"nijedna akcija nema puni efekat ukoliko je ne prati i
adekvatna psiholosko-propagandna djelatnost."
Dva kljucna suradnika OPERE iz Hrvatske su bili ljudi sa
kodnim nazivima Ljudevit i Kondor. Suradnik cije je
sifrovano ime bilo Ljudevit a pravo Radenko Radojcic
bio je sef arhiva CK SK Hrvatske. U CK SK Hrvatske, kao
i u drugim arhivima centralnih komiteta, nalazile su se
informacije drzavne bezbjednosti. Podaci koje je
dostavljao suradnik Ljudevit bili su utoliko znacajniji sto
isti podaci nisu dostavljani u Savezni sekretarijat
unutrasnjih poslova i Saveznu drzavnu bezbjednost.
Treba napomenuti da je od njihovog formiranja postojalo
stalno rivalstvo ministarstava unutrasnjih poslova i
drzavne bezbjednosti Srbije i Hrvatske. U takvoj
konstelaciji snaga savezna drzavna bezbjednost, koja je
djelovala unutar SUP-a, bila je tijelo bez dovoljno
informacija i podataka, buduci da republicki MUP-ovi
zbog vlastitog rivaliteta saveznu sluzbu nisu htjeli
servisirati. Radojcic je bio znacajan i zbog ukazivanja na
pojedince na koje je KOS mogao racunati u Hrvatskoj.
Suradnik Kondor bio je Slavko Malobabic, koji je dugo
vremena radio kao sef kabineta Stanka Stojcevica,
predsjednika CK SK Hrvatske. Dokumenti koje su slali
Kondor i Ljudevit isli su linijom: detasman Zagreb
(zapecacena koverta) - Beograd Slobodan Rakocevic, koji
otvara kovertu i konacno na ruke sefu KOS-a
Aleksandru Vasiljevicu. Bez suvisnih posrednika. U to
vrijeme Fahrudin Radoncic radi kao dopisnik
zagrebackog nedjeljnika Danas iz Podgorice. U sluzbi mu
je kodno ime Scepo. Ilustrativno je da je ovo kodno ime
izabrano kao skracenica od imena Scepan sto je lik iz
crnogorske historije, covjek koji se lazno predstavljao i
cak jedno vrijeme vladao Crnom Gorom kao car Scepan
Mali.

Nurif Rizvanović

Nurif Rizvanović je u Srebrenicu stigao početkom maja 1992. Njegov dolazak izaziva razumljivo podozrenje i sumnju. Teorije izdaje su bile konstanta na bošnjačkoj strani. Za sada je tajna je li još uvijek radio za neku od obavještajnih službi i onda kada je na funkciji komandanta 16. istočnobosanske muslimanske brigade ,ubijen kao pas u novembru 1992. na putu iz Srebrenice u Tuzlu.Dugo se o njemu pričalo kao o nekom filmskom heroju koji se u zadimljenim egzotičnim barovima, ravnodušan prema svom životu, dakle otvoren za svaki rizik, susreće sa bjelosvjetskim teroristima, bludnim ženama i anarhistima. Legende o njegovim razgovorima sa najpoznatijim svjetskim teroristom Iličem Sančezom zvanim Karlos ili Šakal, akcijama, hapšenjima i spektakularnim bijegovima stizale su svugdje prije njega.KOS je Rizvanovićev rad za Nijemce otkrio polovinom 80-ih godina na slučaju prodavanja nacrta za tenkove koje je JNA tek trebala početi proizvoditi. Uhapšen i osuđen na višegodišnju robiju, sam je sebe nazvao Crveni Džems Bond. Njegova supruga Dragica Rizvanović nerado se sjeća tekstova pisanih o mužu i misli da je u njima Nurif prikazan u lošem svjetlu. “On takav nije bio”, kaže.“Obavještajnu službu Jugoslavije je stvarala Kominterna. Obavještajac sa svojim poslom ne prestaje raditi na dan hapšenja, penzije, uklanjanja. On radi posao kako je naučio i odan je onome ko mu je bio prvi poslodavac”, rekao je Rizvanović u svojoj ispovijesti slovenskim novinarima Svetlani Vasović i Igoru Mekini. Njima je dao svoju životnu priču snimljenu na kasete, kako bi bila objavljena u slučaju da mu se nešto dogodi. Maštao je o autobiografskoj knjizi koja bi se zvala “Crveni Džems Bond”.Rođen u Glogovom kod Bratunca 7. juna 1949., završava srednju vojnu školu u Sarajevu, Višu tehničku školu u Zagrebu i postaje oficir JNA. Imao je siromašno djetinjstvo. Prvi susret sa vojskom datira iz 1965. kada je vidio oficira koji je odlučivao hoće li uopšte moći ići na konkurs za vojnu školu.Oficira je gledao kao božanstvo. U sarajevskoj kasarni Maršal Tito prvi put vidi pravi krevet, gvozdenu kašiku i misli da konačno počinje živjeti život kojim su djeca komunizma već živjela. Nakon školovanja Rizvanović uspijeva da se riješi vojske koja mu ne odgovara zbog čelične discipline. Od 1982. počinje raditi na željeznici u Sloveniji, kada mu se predstavlja osoba sa imenom Ljubiša Vasić. Vasić mu nudi zanimljiv posao u Rimu. Rizvanović prije putovanja odlazi u Državnu bezbednost u Novom Mestu kako bi prijavio put što je bila obaveza svih aktivnih ili demobilisanih vojnih lica.Traže mu izvještaj nakon povratka sa putovanja. U Italiji je predstavljen Umbertu Marsiji koji mu nudi da po Jugoslaviji dila falsifikovani novac. On uzima novac, ali nakon povratka priču prijavljuje Državnoj bezbednosti gdje traže da nastavi igru. Igra postaje četverostruka jer, vremenom, Rizvanović počinje raditi za talijansku, BND - njemačku i KOS - jugoslovensku obavještajnu službu. Bio je ubačen i u italijansku mafiju. Tek kasnije saznaje da su mafijaški bosovi znali za njegovu dvojnu igru, ali su postupili po svom kodeksu: Rico, zlatni prsten, kako su ga zvali, jeste opasan, kao policajac jeste ubačen u naše redove, greška je naša i nećemo ga ubiti, tek pažljivo pratiti.Njegova priča zašto ga je jugoslovenska služba uhapsila 1987. na graničnom prelazu u Gornjoj Rodgoni razlikuje se od priče visokih oficira KOS-a. Oni kažu da je Rizvanović BND-u prodao nacrte za tenkove koje je JNA tek trebala početi proizvoditi, Rizvanović je tvrdio drugačije. Prema njegovoj verziji, u Ljubljani je predao izvještaj čovjeku pod imenom Boris. Izvještaj je, navodno, govorio o poznanstvu slovenačkog političara Staneta Dolanca sa Palestincom Abu Nidalom za kojim je raspisana međunarodna potjernica zbog terorizma; njegovim fabrikama u inostranstvu i slično. Nije znao da je materijal dao pravo u ruke Dolančevog sina.Kada je pritvoren, Rizvanoviću je najprije prijetila smrtna kazna, a potom 20 godina robije. Tokom velike afere je pritvoreno 56 civila i 36 oficira JNA. Proces je vođen pod oznakom “strogo povjerljivo” i nosio obilježja državne tajne. Osuđen na sedam godina robije, Rizvanović je odležao samo tri i po godine. Branio se time da je žrtva sukoba DB-a i KOS-a, političkih intriga i sujeta. Nakon izlaska iz zatvora 1990., formalno odstranjen sa svih dužnosti, živio je u Novom Mestu u Sloveniji. U Sarajevo je stigao 1990. i nanovo se vraćao boraveći po jedan ili dva dana.Sarajevski policajci, u dvostrukoj igri praćenja, su pratili rad 100 jugoslovenskih inspektora pristiglih u Bosnu pod firmom pomoći bosanskim kadrovima. Iz tog perioda je zabilježeno da je Rizvanović kontaktirao sa saveznim kadrom Vladom Jastratijevićem, koji je stigao u ekipi sa Seadom Rekićem i bio zadužen da pokriva sarajevsku općinu Centar. Izuzev činjenice da su se sretali u “Holiday Innu”, gdje je Jastratijević bio smješten, sadržaj razgovora je ostao nepoznanica.Sve do početka rata Rizvanović u Sloveniji radi na prikupljanju oružja za Bosnu. Okupio je 140 ljudi i zajedno su se preko hrvatskih teritorija uputili prema Bosni. U Konjević Polje je stigao sa 450 ljudi, jer su im se usput priključivali novi dobrovoljci.

Alija Delimustafić

Ko je Alija Delimustafić...čovjek neobične vještine preživljavanja. On je u Sarajevu završio školu za kuhara, a njegovo prvo zaposlenje je u hotelu „Evropa“ odakle će sedamdesetih godina preći da radi kao kuhar u Domu JNA, gdje brzo biva unaprijeđen u šefa. Na tom poslu je podvrgnut istrazi zbog finansijskih malverzacija, a istragu nad njim obavljaju tada visoki oficiri Kontraobavještajne službe (KOS) JNA Aleksandar Vasiljević i Slavoljub Belošević Beli. Iako je u pitanju pronevjera velike količine novca, Delimustafić nije zatvoren, samo je odstranjen iz JNA. KOS je svoje suradnike obično regrutovao “oprostom grijehova” u zamjenu za kooperativnost.U međuvremenu, završava kurs za milicionere. U periodu između 1980. do 1983. u Sarajevu otvara lanac grilova, uvezuje “sistem” pijačnih tezgi i bavi se nakupstvom. Zbog privatnog biznisa kojim se bavi kao policijski pozornik krajem 1983. suspendovan je sa posla uz obrazloženje da “narušava moralni lika policajca”. Prihvata neupadljivo mjesto šefa stovarišta preduzeća „Voćar“ iz Zagreba i do 1986. je bogat čovjek. Kao takav počinje raditi sa tada sitnim kriminalcem Ismetom Bajramovićem Ćelom i unajmljuje ga da jednom revnosnom tržišnom inspektoru zapali automobil.Bajramović na sudu preuzima svu odgovornost na sebe i odlazi u zatvor. Delimustafić je šef zagrebačkog „Voćara“ sve do 1989. kada se potukao sa direktorom preduzeća. Nakon tri nedjelje provedene u bolnici zbog povreda zadobijenih u tuči, pritvoren je, ali i ubrzo pušten na slobodu. Istragu o ovom slučaju vodio je tadašnji krim-inspektor Momčilo Mandić, koji će devedesete, kada Delimustafić bude imenovan za ministra bosanske policije, postati njegov pomoćnik.Početkom 1989. Delimustafić formira vlastito preduzeće „Cenex” sa tridesetak malih poslovnih punktova. Nakon izlaska iz KP Doma Zenica, Ismet Bajramović počinje raditi na obezbjeđenju jednog od objekata novostvorene firme.
Prvi višetranački izbori Delimustafića nisu zatekli nespremnog. Još u toku predizborne kampanje kada je pobjednik bio neizvjestan, u manjoj ili većoj mjeri donira političke stranke. SDP od njega dobija novac za organiziranje nekoliko predizbornih skupova, a SDS-u i Savezu reformskih snaga uplaćuje manje devizne iznose. SDA poklanja blindiranu “mazdu-626”, a u samom finišu predizborne kampanje, kada je njihova pobjeda potpuno izvjesna, bošnjačkoj stranci donira veću količinu novca.Kontakte sa SDA Delimustafić održava preko poslovnog partnera, fočanskog trgovca Senada Šahinpašića Šaje sa kojim je trgovao voćem, zatim Muhameda Čengića i kasnije Fikreta Abdića. Upravo je Abdić bio presudan za Alijino ministarsko mjesto u novoj Vladi, budući da su se tri nacionalne stranke u preraspodjeli funkcija dogovorile da mjesto ministra unutrašnjih poslova pripadne SDA. “Delimustafić je bio čovjek Fikreta Abdića, a Abdić je bio projugoslovenski orjentisan”, izjavio je Momčilo Mandić koji je u to vrijeme, kao kadar SDS-a, imenovan za pomoćnika novog ministra policije.Tako je Delimustafić ostvario san svakog policajca pozornika da jednog dana postane ministar. Zajedno sa njim u MUP dolaze novi kadrovi koje postavljaju pobjedničke stranke. “Komunistički kadrovi” bivaju smijenjeni ili upućeni u policijske stanice izvan Sarajeva. Odmah nakon ustoličenja dvojca Delimustafić – Vitomir Žepinić, koji je njegov zamjenik, najviše medijske pažnje zaokuplja priča, plasirana iz ministarskog kabineta, o Bori i Ramizu (koji su u komunističko vrijeme bili paradigma bratstva i jedinstva) na čelu ove institucije kojom se željelo pokazati kako će idilični odnosi ministra policije i njegovog zamjenika Žepinića nadvladati krize koje je sa sobom donio talas nacionalnog preporoda. Nevješt javnim istupima, Delimustafić nije komunicirao sa medijima.Prvi potez ministra bio je da rasformira Odjel za narkotike pri MUP-u BiH i formira Biro za narkotike kojeg veže direktno za svoj kabinet i koji nikome nije podnosio račune izuzev samom ministru. “Rijetko je dolazio na sjednice, najčešće ga je mijenjao njegov zamjenik Žepinić”, sjeća se Miodrag Simović, tadašnji potpredsjednik Vlade. “Alija je prvenstveno bio poslovan čovjek”, zaključuje on.U vrijeme rata u Hrvatskoj Delimustafić se pojavljuje kao posrednik između JNA i Hrvatske. Kada su organi JNA na zagrebačkom aerodromu uhapsili kanadskog biznismena Antuna Kikaša sa tovarom naoružanja i smjestili ga u sarajevski vojni pritvor, kanadski Hrvati su sakupili novac za njegovu razmjenu. Istovremeno, hrvatska strana je uhapsila generala JNA Milana Aksentijevića i nekoliko oficira iz saradničke mreže KOS-a u Hrvatskoj. Preko ministra odbrane Hrvatske, Gojka Šuška novac prikupljen u Kanadi podijeljen je posrednicima u razmjeni Kikaš - Aksentijević, među kojima je bio i Alija Delimustafić. Razmjenu je organizovao i proveo tadašnji načelnik KOS-a general Aco Vasiljević.General Nedeljko Bošković, koji je naslijedio generala Vasiljevića na funkciji, kaže da je Kikaš razmijenjen bez abolicije ili odluke savezne vlade. “Tada je Vasiljeviću dostavljeno 3 miliona US dolara za kauciju i njihovo puštanje koji su nestali. Dio novca iz razmjene pripao je Delimustafiću. Nestalo je i oružje zaplijenjeno u Kikaševom avionu. Osam sanduka je Vasiljević naredio da se dostave u njegov kabinet. Kad sam primio dužnost od komisije, ne nađoh nijedan sanduk”, kaže Bošković.“Delimustafića sam prvi put upoznao 1. septembra 1991. na dogovorenom sastanku u Han-Pijesku, a na inicijativu ondašnjeg saveznog sekretara za unutrašnje poslove, generala Petra Gračanina”, tvrdi Vasiljević. Međutim, kako se u vrijeme pregovora sa JNA, Alija hvalio pred svojim suradnicima da generale sa kojima se sastaje osobno poznaje jer ih je, kada je bio zaposlen u Domu JNA često vozio kući mrtve pijane i dogovarao im susrete sa lakim damama, moglo se zaključiti da misli i na Vasiljevića i da njihovo poznanstvo datira mnogo prije 1991.“Po funkciji koju sam obavljao i po iskustvu koje sam stekao u Sloveniji i Hrvatskoj, najbolje sam znao šta se dešava i kakve su posljedice kad se MUP pretvori u paravojnu organizaciju i praktično postane republička vojska”, objašnjavao je general Vasiljević zbog čega je došlo do njegove intenzivne saradnje sa bosanskim ministrom policije. “Takav scenario je već bio viđen i isproban u Sloveniji i Hrvatskoj i po nekim egzaktnim pokazateljima to se moglo očekivati i u BiH. Zbog toga smo se u Generalštabu opredijelili da treba djelovati na vrijeme i preventivno da bi se izbjegle provokacije koje bi vodile u direktan sukob armije sa policijom.”KOS je svim silama nastojao spriječiti stvaranje republičke armije koja bi bila sposobna braniti BiH od agresije. Istovremeno, Vasiljević, kao načelnik Uprave bezbjednosti JNA, čini brojne usluge ministru Delimustafiću od kojih i sam profitira. “Dana 23. oktobra 1991. po prijemu telegrama od ministra unutrašnjih poslova BiH Alije Delimustafića, gdje urgira da mu obezbjedi hitnu isporuku veće količine naoružanja, general Vasiljević koristi svoj službeni položaj, te urgira kod Savezne direkcije za promet opreme i naoružanja da se zahtjev MUP-a BiH uzme u rješavanje sa prioritetom, bez obzira na propisane rokove”, kaže general Bošković. Na Vasiljevićev zahtjev „Crvena zastava“ je isporučila MUP-u BiH traženo naoružanje, a Vasiljević je zauzvrat dobio od Delimustafića na poklon automobil “mazdu 323” i uplatu na svoj tekući račun - 800.000 jugo-dinara.Vasiljević će kasnije negirati da je primio poklon od bosanskog ministra policije i tvrditi da je automobil kupio svojim novcem, doduše, preko firme Alije Delimustafića.

Sead Rekić

JNA se polako transformirala u srpsku vojsku čega su neki njeni pripadnici bili svjesni, i tako su postali predmet praćenja. Oni koji nisu, postali su žrtve vlastitih iluzija. Jula 1990. kapetan Sead Rekić koji je na vezi sa KOS-om počinje školovanje u Komandno-štabnoj akademiji na Banjici.Zatiče u istoj klasi majore Sefera Halilovića i Hajrudina Osmanagića koji sa Halilovićem dijeli sobu. Rekić koji je tada žestoki Jugosloven biva iznenađen stavovima svojih kolega. Tokom istražnog postupka koji će se nad njim provesti nekoliko godina kasnije, Rekić priznaje: “U razgovoru sa Seferom i Hajrom, vidio sam da obojica imaju suprotan stav u odnosu na mene. Hajro je javno iznosio svoje stavove o ugroženosti muslimanskog i hrvatskog naroda i naginjao SDA. Sefer je dobro poznavao historiju muslimanskog naroda i više je bio naklonjen bošnjaštvu. Osuđivao je rat u Hrvatskoj. O ovim saznanjima sam pošao obavijestiti majora Šarca, ali ga nisam našao”.Zbog toga Rekić, došavši na vikend u Sarajevo, o ovom obavještava šefa KOS-a za BiH Fikreta Muslimovića i njegovog zamjenika Peru Simovića. “Nakon jednog odlaska u Đakovo, Halilović je promijenio ponašanje. Na pauzama je bio sam i veoma zatvoren. Kada sam ga sreo, upitao sam ga šta se dešava. Rekao mi je da mu mentor vraća rad po nekoliko puta i to po nalogu KOS-a”, rekao je Rekić. Halilović tada Rekiću kaže kako zna da neko od kolega o njemu referiše KOS-u i da će saznati ko to radi. Sumnjao je u Rekića.Rekić i Halilovićev cimer kapetan Zoran Soldat su potražili generala Mileta Babića, načelnika KOS-a Prve armijske oblasti. Počeli su iznositi svoje mišljenje o Haliloviću, a general ih je prekinuo odmahujući rukom i govoreći: “Poslat’ ću ga u prekomandu”.Blagoje Adžić, načelnik Generalštaba JNA, 13. septembra 1991. drži predavanje za oficire na Komandno-štabnoj akademiji. Amfiteatar je pun. U uniformi, kao i svi ostali u sali, ali nakićen činovima, Adžić govori o krizi u Jugoslaviji. Naglašava da oficiri moraju biti svjesni svoje misije, jer bez JNA savezna država ne može opstati. „Jugoslavija“, slikovito se izrazio Adžić, „stoji na dvije noge. Jedna je JNA, a druga su Srbi.“Major Halilović diže ruku, ima pitanje. Hajrudin Osmanagić koji sjedi do njega u klupi vuče ga za rukav, pokušavajući mu spustiti ruku. Predosjeća probleme. „Izvolite, predstavite se i pitajte“, kaže general Adžić. Halilović se predstavlja, navodi čin i mjesto službe, a potom kaže kako je razumijevao da Jugoslavija „zajednička kuća“, ali ukoliko se oslanja samo na Srbe, to onda više i nije. Oficiri počinju da zvižde, udaraju ritmički po klupama u znak protesta. Predavanje se prekida. Halilović vuče Osmanagića i trče u sobu da pokupe stvari. Sjedaju u auto i u punoj brzini jure ispod vojničke rampe koja se spušta. Nazad se više nije moglo.„Nešto kasnije sam poslao pismo da želim napustiti aktivnu vojnu službu, kako bih dobio na vremenu. Naveo sam da želim ići na zapad. Znao sam da će me, najprije, tražiti u rodnom Prijepolju. Pozvao sam rođaka koji je radio u opštinskom sekretarijatu narodne odbrane da vidim da li me već traže“, sjeća se Halilović. Istina je, rečeno mu je, da je raspisana potjernica, što se i moglo očekivati za dezertera, što je tada bio Halilović. Šokantan je bio njen sadržaj. „Otprilike u potjernici je, kako mi je ovaj rođak rekao, pisalo: obrazovan i inteligentan, potencijalni vođa, u slučaju susreta: ne hapsiti, likvidirati na licu mjesta.“Major Sead Rekić je pozvan na razgovor u centralu KOS-a kod generala Aleksandra Vasiljevića. Vasiljević mu kaže kako treba preći u savezni SUP na mjesto zamjenika komandanta brigade milicije, jer savezni sekretar za unutrašnje poslove Petar Gračanin, navodno, traži sposobnog oficira. Ovo mjesto je bilo predviđeno za čovjeka iz BiH. Sead Rekić stiže u MUP BiH u grupi saveznih inspektora koji su navodno poslani na ispomoć.Računajući na slovenački i hrvatski recept, pretpostavljali su da će MUP BiH sa svojim rezervnim sastavom biti okosnica stvaranja bosanske vojske. Na čelu MUP-a se nalazio Alija Delimustafić, čovjek neobične vještine preživljavanja.

Kako se general Rasim Delić pripremao sa rat

“SB” došla je u posjed “radne beležnice” potpukovnika JNA Rasima Delića u kojoj je (ne)uredno ispisivao svoje aktivnosti na brdima oko Sarajeva u prvim danima agresije na Bosnu i Hercegovinu; iz ovog dokumenta, koji mu je ostao u kasarni nakon što su ga uhapsili pripadnici Armije BiH, vrlo je jednostavno ustanoviti koliki je udio u pripremama za odbranu od agresije imao ovaj patriota i koji posljednjih nedjelja štiteći “tekovine borbe” otkriva i javno proziva “izdajice” i “loše Bošnjake”
Dan pred početak napada na Sarajevo Rasim Delić je na Zlatištu i Mojmilu postavljao artiljeriju! 
Rasim Delić - prvi oficir u istoriji koji je postao komandant vojske koja ga je zarobila O Šta se dogovaralo na sastancima vrha JNA u Sarajevu uoči početka napada na grad O Bošnjački oficiri, s izuzetkom Delića, bili sumnjivi srpskim oficirima JNA

Nekadašnji pukovnik JNA Osman Selak je napuštajući Banju Luku sredinom 1995. godine rizikovao život ne bi li iznio svoju radnu bilježnicu u koju je, kao oficir bivše JNA, bilježio sve što se dešavalo na sastancima vojnog establišmenta Banjalučkog korpusa u kojem je službovao. Bilježnicu je istrgao iz korica i brižljivo sakrio da bi je nekoliko godina kasnije ustupio Haškom tribunalu i tako obezbijedio jedan od najznačajnijih dokaza za agresiju SR Jugoslavije na Bosnu i Hercegovinu. Radnu bilježnicu su u nekadašnjoj JNA morali voditi svi oficiri, bez nje se nisu smjeli pojaviti na sastancima kod svojih nadređenih, a važila je kao zvaničan dokument i bila je uredno protokolisana i zavedena. U Selakovoj radnoj bilježnici tako su ostale zabilježene naredba generala Ratka Mladića o sklanjanju nesrpskih oficira iz vojske, naredbe Momira Talića o naoružavanju dobrovoljaca ili o osnivanju logora Manjača, te podaci o brojnom stanju Banjalučkog korpusa i mnogo toga što je omogućilo da Selak ovog mjeseca u sudnici Haškog tribunala potpuno porazi bivšeg srbijanskog predsjednika, a sada haškog optuženika Slobodana Miloševića.
TAJNA DELIĆEVE RADNE BILJEŽNICE
Za razliku od njega, jedan drugi oficir bivše JNA, potpukovnik Rasim Delić, koji će kasnije postati komandant Armije BiH, “izgubio” je svoje dokaze o učešću JNA u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Njegova radna bilježnica činila se zauvijek izgubljena nakon što je 12. aprila 1992. od strane pripadnika Armije BiH zarobljen na Zlatištu u blizini Sarajeva. Slobodna Bosna je, vjerujući da je riječ o iznimno zanimljivom dokumentu, godinama tragala za tim i posrećilo nam se. Došli smo u posjed radne bilježnice koju je vodio tadašnji potpukovnik JNA Rasim Delić, kasnije komandant Armije BiH i vojni savjetnik bivšeg bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića koji se sada nalazi na čelu programski krajnje nedefinisanog Udruženja za zaštitu tekovina borbe.
Pažljivim iščitavanjem Delićeve radne bilježnice zaključili smo da se ovaj general Armije BiH, kao bivši potpukovnik JNA, svim srcem zalagao za provođenje agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Kao dokaz tome iz ovog iznimno zabavnog štiva izdvajamo zabilješke koje je Delić vodio u aprilu mjesecu 1992. u vrijeme kada je kao oficir Sarajevskog korpusa sa dobro utvrđenih vojnih položaja oko Sarajeva nadgledao rušenje ovog grada.
Potpukovnik Delić je u svojoj bilježnici upisao sastanak vojnog kolegija održan 2. aprila 1992. godine na kojem se analizirala postojeća situacija na terenu. Nečitkim, dječijim rukopisom, uz ucrtane kružiće i zvjezdice navodio je diskutante i teze njihovih diskusija. Jedan od prisutnih, potpukovnik Đorđević žalio se na unutrašnji red u prostorijama i materijalno obezbjeđenje obuke, dok je potpukovnik Filipović zatražio “veću dubinu u obuci”. Izvjesni potpukovnik Vujić je, ako je vjerovati bilješkama njegovog kolege Delića, izvijestio kako u skladištima Bare i Usora nema dovoljno zaklona za paljenje MRUD-a (mine rasprskavajuće usmjerenog dejstva) i zatražio obilježavanje pravaca za SMRUD. Tražio je i da se izvodi obuka za minsko-eksplozivna sredstva i mine iznenađenja.
MINOBACAČE I TOPOVE RASPOREDITI NA ZLATIŠTU
Zatim se u diskusiju uključio pukovnik Pašo koji se požalio na neuredan krug i na to da su gljivice napale trpezariju, kao i da je ambulanta zapuštena. “Prisutan je problem konzumiranja alkohola”, dodao je Pašo ali je zaključio da je opšti izgled rezervista dosta dobar. Potpukovnik Pašić se opet žalio da radionice slabo rade ali i da je oficir Stanković nazvao majstora Hadžikadunića neprijateljem i zatražio da se ubrza opravka tenkova.
U Delićevoj bilježnici zaveden je i sastanak od 4. aprila, dakle dan prije napada srpskih snaga na policijsku školu na Vracama u čijem im je zauzimanju punu podršku dala i JNA, čime je zvanično otpočela srpska opsada grada. Delić je tog dana zapisao naređenja koja je dobio od načelnika štaba Sarajevskog korpusa generala Ante Karanušića. Delić je dobio zadatak da uradi šemu obezbjeđenja objekta Zlatište, napravi elaborat straže i postavi oko objekta dva 60-milimetarska minobacača i nekoliko topova. Tog dana, dakle, dan prije oružanih napada na Sarajevo, načelnik štaba Karanušić naredio je Deliću da svi vojnici i starješine budu pod punom ratnom spremom i neprestano dežuraju. Delić je preuzeo na sebe i da pojača vojni sastav na Mojmilu za koji je procijenjeno da nije dobro postavljen, kao i da provjeri oficira Omera Žikića “koji slabo radi”.
HAPŠENJE A NE DOBROVOLJNA PREDAJA
Delić je bilješke uredno vodio i narednih dana kada su borbe oko Sarajeva već dobile na intenzitetu. Tako je 9. aprila pribilježio sastanak starješina Sarajevskog korpusa održan na isturenom komandnom mjestu na Zlatištu. Tada je napravljen dogovor o načinu rada i obezbjeđivanja ovog IKM-a. Posljednju zabilješku načinio je 12. aprila, dakle onoga dana kada je na Zlatištu zarobljen od strane pripadnika Armije BiH nakon što je imao sastanak sa predstavnicima mjesnih zajednica Širokače, Brusa i Vraca. Na ovaj sastanak je otišao sa zahtjevom, kako je pribilježio, “da se Zlatište prepusti vojsci i da se oslobodi opštinski objekat na Brusu”.
Sve ostalo je istorija. Kao zarobljeni potpukovnik JNA “odlučio” je dobrovoljno pristupiti Armiji BiH, da bi već naredne godine postao komandant ove Armije i na toj poziciji je ostao sve do svog penzionisanja 2001. godine. Međutim, kao “dokazani prvoborac i patriota” odlučio je mirne penzionerske dane prekratiti ponovnim vojevanjem. Oformio je Udruženje za zaštitu tekovina rata koje se obračunava upravo sa onima koji su, u vrijeme kada je on postavljao topove i minobacače oko Sarajeva, dokazivali da će Delić i njegova JNA i zapucati tim istim topovima. Pa, koje onda te(n)kovine rata zaista štiti general Rasim Delić?

KOS

DIO IMENA PRIPADNIKA I SURADNIKA JUGOSLOVENSKE KONTRA OBAVJESTAJNE SLUZBE - K O S
1091. MUSLIMOVIC FIKRET • [ ,OPERATIVAC OBAVJ.CENTRA JNA U SPLITU,OB ARMIJE BiH. ]
10. ALIJA EDO • [ , VRBOVAN ZA VRIJEME IZDRŽAVANJA KAZNE NA GOLOM OTOKU,ANGAŽIRAN PREMA GRUPI IB-OVACA U MOSTARU KOJOJ JE I SAM RANIJE PRIPADAO, NA VEZI GA DRŽAO OPERATIVAC NAZIF TURKOVIC, DAVAOIZVJEŠCA O MISI FILJAKU I NEDI BOROZANU ]
50. ALEKSOVSKI ACO • [ OFICIR SLUŽBE BEZBEDNOSTI, POHAÐAO ŠKOLU BEZBEDNOSTI U PANCEVU. OA ]
52. ALIŠAN ALIMEDIN LAGUNA • [ , SURADNIK KOS-A, OBAVLJEN INFORMATIVNI RAZGOVOR ]
90. BALIC MEHMED • [ SIN MUHAMEDA, PRIPADNIK LEGIJE STRANACA U HV , NAVODNO SLUŽBENI PREVODITELJ HV S UN , SURADNJA S MARC FRENCH IZ VELIKE BRITANIJE, KOJI SNIMA NAŠE VOJNE OBJEKTE, ]
116. BAŠIC RASIM • [ STARIJI VODNIK JA, SLUŽBA BEZBJEDNOSTI, VOJNI POLIGON SLUNJ, ISPITUJE ZAROBLJENIKE, RADI NA POSLOVIMA SIGURNOSTI 5. KORPUSA ABIH, ]
117. BAŠIC HIVZIJA • [ .BORAVI U BIH, NA VEZI GA DRŽI S. ŠARENICA (SDB-TREBINJE) ]
137. BEGOVIC HAZIM • [ PUKOVNIK JA, OFICIR BEZBJEDNOSTI KOG SPLIT. DRŽAO NA VEZI SURADNIKE FLAMINGO, NOVINAR, BRKO. Nac. ORG-MOB. POSLOVA 9. KORPUSA KNIN. ZAMJENIK REPUBLICKOG MIN. ZA NO BIH. PRIP. KORPUSA ZENICA. DRŽI GA NA VEZI LJUBIŠA BEARA. SURADNIK KOS-A.NAPUSTIO STAN U SPLITU. VRACA SE U SPLIT-TRAŽI STAN, OA ]
156. BILALOVIC MEHO • [ SURADNIK SDB-TREBINJE, USMJEREN PREMA MUSLIMANSKIM NACIONALISTIMA, ]
232. BREKALO TADIJA • [ PRIPADNIK JA, , SLUŽBA BEZBJEDNOSTI U SARAJEVU, BLIZAK SA PETROVIC CVITANOM, SURADNIKOM KOS-A, NALAZI SE NA RATIŠTU (HV?) POTREBNO JE PRIVESTI GA VOJNOM ISTRAŽNOM SUCU U SPLITU. ]
295. COLAKOVIC SALKO • [ BORAVI U BIH, USMJEREN PREMA MUSLIMANSKIM NACIONALISTIMA, ]
326. CUSKIC FIKRET STEVA • [ BIVŠI JA, SURADNIK KOS-A, SADA HV VOJARNA VARAŽDIN, , KOMANDANT OPERATIVNE GRUPE BOSANSKA KRAJINA ARMIJE BIH ]
327. CUSTIC MIRSAD • [ BAVI SE OBAVJEŠTAJNIM RADOM U RH I RS ZA POTREBE BIH, PRIKUPLJA SREDSTVA I HUMANITARNU POMOC, PRIVATNI PODUZETNIK IZ ZAGREBA, NUDI SURADNJU SIS MORH U SVEZI ABIH, ]
354. DENJO MUHAREM • [ , SURADNI SDS, DOSTAVLJAO VISOKOKVALITETNA SAZNANJA 0 VITEZU IBRAHIMU PJANICU ]
419. DŽUZDANOVIC RIFET • [ , OPERATIVNI DJELATNIK 114. OBAVJEŠTAJNOG CENTRA OSIJEK ]
466. FAZLIC MUNIB • [ OB U DIV. PODMORNICA, NAPUSTIO SLUŽBU PRIJE SVIH DOGAÐAJA. JAVIO SE KRIZNOM ŠTABU NA RASPOLAGANJE, ]
558. HAMZA ALJINOVIC TEHNICAR • [ , SURADNIK KOS-A ]
565. HASOVIC DŽEVAD • [ MAJOR JA, SLUŽBA BEZBJEDNOSTI, UMIROVLJEN, SADA OBAVJEŠTAJAC ARMIJE BIH, NAVODNO BLIZAK IZETBEGOVICU, ]
669. JUMEROVIC EROL • [ PODOFICIR JA, KRADE , PROVALE, SURADNIK KOS, CASNIK ZA VEZU RŠTO BIHAC, SURADNIK SLOVENSKE OBAVJEŠTAJNE SLUŽBE, ]
739. KLARIC HAKIJA • [ PRIPADNIK MUP-A BIH, GLAVNI OPERATIVNI DEŽURNI, HERCEGOVACKA REGIJA, SURADNIK KOS-A, ]
961. MASLO ENES • [ KAPETAN I KLASE, ŠEF TEHNICKOG ODJELA KOG VPO, ELEKTRONICAR NA PRISLUŠNIM UREÐAJIMA, NAPUSTIO JA, NUDI SE HV. NAJVECI DOBAVLJACORUŽJA ZA OS BIH IZ ARAPSKIH ZEMALJA,OBAVJEŠTAJAC BiH U ŠVICARSKOJ,U KONTAKTU S GOJUNOM I JOŠ JEDNIM BIVŠIM OPERATIVCEM SDSSPLIT,MOŽDA U KONTAKTU S STRANIM SLUŽBAMA, ]
1098. NAJETOVIC DŽEMAL • [ KAPETAN I.KL. JA U VOJARNI CAPLJINA, ]
1357. REŠID MUSIC • [ , NAKON BRADVICE DOŠAO NA MJESTO NACELNIKA SDB CENTRA MOSTAR, SPOMINJAO ALIJU IZETBEGOVICA KAO KOREKTNU OSOBU SPREMNU NA SURADNJU SA SDB-OM ]
1403. ŠAGOLJ SMILJKO • [ , SURADNIK SDB-A BIH, POD FIRMOM NOVINARA PRIPREMAN ZA ODLAZAK U AUSTRALIJU I AKCIJE PROTIV EMIGRACIJE, UŽIVAO VELIKO POVJERENJE TADAŠNJEG MINISTRA MUP- A BIH DUŠKA ZGONJANINA, DETALJE ZNA ESAD EGANOVIC ]
1481. SKELIC MEHO ELEKTRON • [ , AÐUTANT ADMIRALA HRM LETCE, BIO ŠIFRANT NA GALEBU, ]
1496. SLINIC MUSTAFA • [ , BIO NACELNIK SDB SARAJEVO, REKAO BRADVICI DA JE ADIL ZULFIKARPAŠICOSOBA VELIKIH MOGUCNOSTI ]
1782. ZULFIKARPAŠIC ADIL • [ SURADNIK SDB MOSTAR PO EMIGRACIJI I OB. SLUŽBAMA, , ANGAŽIRAO GA MUSTAFA SLINIC, KONTAKTI SA AMERICKOM OBAVJEŠTAJNOM SLUŽBOM ]

Operacija " OPERA "

Operacija " OPERA " ili grupa " OPERA " je grupa agenata KOS-a, vojnih i civilnih za propagandno - psihološko ratovanje, stavljanjem u opticaj dezinformacija i montiranih video reportaža kroz domaće i svjetske medije.
Sredinom listopada 1991., komandant RV i PVO, gen. Zdravko Jurjević, oformljuje, na osnovu naredbe SSNO koja omogućava formiranje neke vrste informativnog odjela za potrebe svojih jedinica, Savjet za informativno - propagandnu djelatnost pri Komandi RV i PVO. Te odjele mogu oformiti, prema naredbi samo komandanti armija i rodova. U savjet su ušli:
gen. Mirčetić Živan, načelnik štaba RV i PVO, u svojstvu predsjednika Savjeta;
gen. Radović Vojislav;
puk. Vučinić;
puk. Rakočević Slobodan;
ppuk. Zihrl Marjan, sekretar Savjeta;
Radojčić Radenko, " Ljudevit ";
Malobabić Slavko;
Savjet je na konstitutirajućoj sjednici donio odluku o formiranju operativne grupe, koja će biti neovisna novinska agencija u plasiranju informacija prema medijima, ali provodi odluke Savjeta. Zadatak organiziranja operativne grupe dobio je Radojčić Radenko, a grupa je dobila kodno ime " OPERA ".
U operativnoj grupi " OPERA " djelovali su:
Radenko Radojčić " Ljudevit "
Pralica Vlado, informatičar
Mladenović Zoran, fotografija
Gruić Ljubomir ( kustos muzeja 25. maj )
maj. Savić Mladen iz RV-a
Milekić Zoran, djelatnik JAT-a, suradnik KOS-a na vezi puk. Radakovića
Živadinović Vesna, novinarka RTV Beograd
Bakić Tanja, novinarka " Večernjih novosti ", suradnik KOS-a, na vezi puk. Sabolovića
Gara Boris, elektroničar
Hondžo Adis, kamera - video snimanje
Gransio Raduna " Duka ", suradnik KOS-a, na vezi puk. Radakovića, ranije korištena na operativnim poslovima u Grčkoj i Švedskoj, zbog poznavanja 7 jezika
Bajrak Slobodan " Boban ", vozač i snimatelj, vlasnik privatne autoprijevozničke tvrtke
" Rale ", vozač
Platiša Slobodan, uključen naknadno, kontraobavještajna zaštita grupe " OPERA "
Grupa je imala bazu u Domu JNA, u Zemunu.
Organizacija posla: praćenje svih novina na medijskom prostoru SFRJ, s posebnim naglaskom na Hrvatsku, Sloveniju, Makedoniju i BiH. Sve informacije su dokumentaristički i informatički unašane u sistem. Praćeni su radio i TV programi u regiji, s posebnim naglaskom na Hrvatsku i BiH, a posebno su praćene radio postaje Split, Osijek i Rijeka.

Primjenjivane subverzivno - propagandne metode:

slanje faksova na lažno pripremljenim memorandumima raznih izmišljenih organizacija
pisanje pisama adekvatnog sadržaja u ime određenih organizacija i slanje na određene adrese
montaža video zapisa u cilju prikazivanja lažnog stanja sa svrhom obmane stranih novinskih agencija
sastavljanje lažnih ili kompromitirajućih tekstova i objava u vodećim medijima u regiji
pisanje i plasiranje raznih letaka
plasiranje dezinformacija prema potrebama rukovodećih ljudi
Grupa " OPERA ", između ostalog sastavljala je sva priopćenja za javnost RV i PVO.
Grupa " OPERA prestaje sa radom 06.03.1992.g., kao rezultat unutarnjeg obračuna u JNA, odnosno postupnim preuzimanjem rukovodećih mjesta od strane oficira ektremno - srpskih uvjerenja, a s najvećim intenzitetom upravo u RV i PVO.
ZAKLJUČAK
S operativne razine gledano, grupa " OPERA " demonstrirala je koliko potencijalne štete može napraviti mala grupa operativaca ako ima sredstva i znanje, u informativno - propagandnom djelovanju, u uvjetima ratnog stanja, a u određenim okolnostima. .
S razine završne učinkovitosti, odnosno rezultata djelovanja same grupe unutar sustava JNA, a protiv druge države ili država, učinak je zanemariv, osim povremenih utjecaja na pažnju medija u Hrvatskoj, koji, željni senzacionalizma, nasjedaju na montirane vijesti plasirane iz " OPERE ", ali niti jedna vijest nije bitno utjecala na razvoj situacije u Hrvatskoj.
S obzirom na okolnosti izbijanja sukoba, a to su izraženi nacionalni interesi i osjećaji, propagandni rat u kojem se pokušava omalovažavati rukovodstvo takve države, ne ostvaruje očekivani rezultat i stvara još jači osjećaj odbojnosti prema onima koji plasiraju informacije i organizaciji unutar koje djeluju.

Operacija " LABRADOR "

Operacija " LABRADOR " ili grupa " LABRADOR ", kako se još naziva, je dobila ime po pasmini Labrador zbog njihovog istančanog njuha za eksplozive. Naime, glavna zadaća grupe ljudi pod zapovjedanjem načelnika organa bezbednosti RV i PVO u Beogradu, pukovnika Slobodana Rakočevića, s glavnim operativcima, odnosno ljudima za održavanje veza u Hrvatskoj, pukovnikom Ivanom Sabolovićem i kapetanom I. klase Čedom Kneževićem bila je terorističkim napadima na ciljana mjesta predstaviti novu hrvatsku vlast pro ustaškom i anti semitskom, a paralelno s tim nadograđivati i učvšćivati već postojeću operativnu mrežu KOS-a među dužnosnicima državne sigurnosti Hrvatske, i visokopozicioniranim dužnosnicima stranke HDZ. Prema planu, izvršena je, među ostalim i detonacija eksploziva, 19.08.1991. na Židovskom groblju u Zagrebu i Židovskoj općini u Zagrebu, što je za osnovni cilj imalo destabilizirati vlast u Zagrebu i prikazati ju " fašističkom i anti semitskom ".

Grupa je imala operativno sjedište u prostorijama II. detašmana KOG-a1, potčinjenog armijskom KOG-u, RV i PVO 5. vojne oblasti, u Maksimirskoj ulici, kbr. 63 u Zagrebu, današnja zgrada ministarstva Uprave. Glavnu riječ vodi, u Zagrebu, Čedomir Knežević, a ne Mirko Martić, ppuk., načelnik detašmana KOG-a kako se mislilo u ono vrijeme.

Posredstvom Slavka Malobabića, bivšeg šefa kabineta CK SKH, inače jednog od glavnih ljudi u umrežavanju doušničke i operativne mreže KOS-a unutar hrvatskih političkih i sigurnosnih službi, a koji je od prije u dobrim odnosima sa Čedom Kneževićem, u grupu, dolazi i Radenko Radojčić, u krugovima KOS-a poznat kao agent " Ljudevit ", kasnije jedan od organizatora i voditelja operacije, odnosno grupe " Opera ", koji do tog trena već ima stvorenu arhivu od oko 40.000 dokumenata na mikrofilmovima, a koje je skupio po nalogu Malobabića i Stojčevića, kroz rad u analitičkoj grupi pri stučnim službama CK SKH2 od 1987. do 1989., odnosno do dolaska Ivice Račana na čelno mjesto CK SKH. Osim samih političkih dokumenata tu su dokumenti svih SDS-ova u Hrvatskoj, ali posredstvom Stojčevića i Malobabića i dokumenti vojno obavještajnih i kontraobavještajnih službi SFRJ. Radojčić, nakon odlaska iz službe pri CK registrira poduzeće " Templum " za savjetovanje, koje će kasnije služiti kao paravan samoj operaciji i akcijama. Taj paravan je aktivno korišten sve do bijega većine iz grupe " Labrador " u kolovozu 1991.
Nakon kongresa CKH u prosincu 1989., Malobabić gubi moć i utjecaj unutar CK i skuplja kompletnu dokumentaciju, pakira ju i šalje u KOG RV i PVO u Zemun. Dobar dio te dokumentacije, zajedno sa 40.000 dokumenata s oznakom državne tajne na mikrofilmovima, bit će osnova za rad grupe " OPERA".
Radojčić je od 1990., organizirani suradnik OB RV i PVO u Beogradu, tako da je aktivno uključen u obavještajne i druge aktivnosti obavještajnih organa bivše države, odnosno KOS-a. Sredinom rujna 1990., Malobabić poziva Radojčića u prostorije II. detašmana KOG-a, u Zagrebu i tu se Radojčić sreće s dijelom vrha grupe " LABRADOR ". Krajem prosinca 1990., upoznaje u tim istim prostorijama puk. Slobodana Rakočevića i puk. Ćuk Tomislava, načelnika KOG-a u OB3.
Obuka u rukovanju minsko - eksplozivnim sredstvima, detonatorima i priručnim eksplozivnim napravama redovito je održavana u, za to pripremljenoj prostoriji, zgrade KOG-a u Zemunu, a koju su održavala dva specijalca iz baze u Nišu, pripadnici padobranske jedinice, kap. Avdić i vod. Omerović, inače obojica u OB jedinice u Nišu.
Da se suradnici grupe " Labrador " ne bi povezali sa službenim KOS-om, nisu bili evidentirani kao suradnici, nego izvršitelji na neslužbenim popisima koji su se čuvali u sjedištu II. detašmana KOG-a u Zagrebu. Svi časnici i ljudi na vezi operativaca, tijekom sredine 1991., u prostorije KOG-a donosili su osobno naoružanje na pohranu, dok se ostatak oružja i opreme koji je korišten u neposrednom izvršavanju akcija čuvao po privatnim stanovima i garažama, posebno eksploziv. Neodređenu količinu eksploziva polovicom 1991., osobno je u Hrvatsku dopremio Rakočević u vrećama.
Tijekom listopada 1991., hrvatske snage zauzimaju prostorije Komande V. vojne oblasti u Maksimirskoj 63, Zagreb, a samim tim i prostorije II. detašmana KOG-a. U sefu načelnika, ppuk. Martića, pronaći će se skoro cjelokupna dokumentacija o vrlo složenoj operativnoj mreži KOS-a u Hrvatskoj te izvršenim akcijama koje se mogu okarakterizirati kao terorističke.
S operativne razine gledano, operacija, odnosno grupa " Labrador " je vrlo razvijena i visoko efikasna mreža informatora u najosjetljivijim dijelovima neprijatelja ili opasnog elementa unutar države, u ovom slučaju Hrvatske i njenog političkog, a i sigurnosno - obavještajnog vrha. Procjenjuje se da su agenti KOS-a imali na vezi oko 640 osoba, visokopozicioniranih, znači 640 izuzetno dobrih informatora.
S razine završne učinkovitosti, odnosno rezultata, jedina stvar koju je KOS saznao je da Hrvatska ima ozbiljne namjere prekida svih pravnih i formalnih veza s federacijom. Kada su to saznali, napravili su kontraefekt, dizanjem tenzija oko tih saznanja, jer im je očito izlazak Hrvatske iz federacije drmao položaje i povlastice koji oni nose, tako da je započeo proces dizanja uzbune kod pripadnika srpskog naroda u Hrvatskoj, a kasnije, preko grupe ljudi okupljene u " Labrador "-u i naoružavanja te savjetovanja Srba kako da blokiraju određena područja ( tu je naročitu ulogu imao SDB Srbije ). Izvođenje nekoliko terorističkih akcija u Zagrebu u cilju kompromitiranja nove hrvatske vlasti imalo je upravo obrnut učinak od očekivanog, tako da se i u tom dijelu pokazalo na kojoj razini funkcionira sama uprava KOS-a. Takve djelatnosti su se mogle uspješno provoditi tijekom perioda nakon II. Svj. rata pa do smrti Josipa Broza Tita, kada je većina naroda u SFRJ slijepo vjerovala u kult ličnosti maršala Tita. KOS, iako je raspolagao dobrim informacijama nikada nije pokušao proniknuti u srž psihologije i volje hrvatskog naroda. Tako da sve što su činili je eksponencijalno bivano okrenuto protiv njih samih.

KOS: Titova omiljena služba

Do početka 90-ih u bivšoj Jugoslaviji vrlo se malo znalo o radu i metodama djelovanja Kontraobavještajne službe JNA (KOS-a). Zbog tajnosti rada svih tajnih službi, uloga i važnost KOS-a prilično su se mistificirali, ali je nepobitna činjenica da je KOS 80-ih i tijekom Domovinskog rata pokušao sve da spasi Jugoslaviju. Pokazalo se to na primjerima njegovih tajnih operacija u Sloveniji i Hrvatskoj. Afera "Janša", snimanje ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca, potom akcija prisluškivanja i tajnog snimanja generala Martina Špegelja o naoružavanju hrvatskih postrojbi, sudjelovanje tima "Opera" iz sastava KOS-a Ratnog zrakoplovstva JNA u psihološko-propagandnoj aktivnosti protiv Hrvatske - samo su dio poznatih operacija KOS-a početkom 90-ih godina. KOS je nastao iz Odjeljenja za zaštitu naroda (OZNA-e), utemeljenog još 1944. odlukom Josipa Broza Tita. Prethodnica KOS-a bio je 3. Odsjek OZNA-e, koji je radio na zaštiti oružanih snaga nove Jugoslavije i bavio se protuobavještajnim poslovima za potrebe JNA. KOS je službeno utemeljen 13. ožujka 1946., nakon donošenja Ustava FNRJ i ukidanja 3. Odsjeka OZNA-e. Prvi šef te službe bio je pukovnik Jeftimije Šašić, zamjenik načelnika OZNA-e Aleksandra Rankovića i šef OZNA-ina 3. Odsjeka. Od svog nastanka pa do raspada Jugoslavije KOS je imao zadatak štititi JNA od obavještajnih, psihološko-propagandnih i terorističkih aktivnosti vanjskog i unutarnjeg neprijatelja. KOS je zapravo bio politička policija unutar JNA, jer mu je temeljna politička uloga bila jedinstvo i očuvanje partijskih ciljeva u svim vojnim strukturama te otkrivanje svih onih u JNA koji su odstupali od takvih ciljeva.

U prvim godinama svog djelovanja sudjelovao je u otkrivanju, hvatanju i egzekucijama zaostalih četničkih i ustaških skupina nakon Drugog svjetskog rata, a najcjenjeniji uspjesi službe u to vrijeme bili su uhićenje četničkog vođe Draže Mihailovića, Keserovića i ostalih četničkih zapovjednika te razbijanje ustaških skupina Ljube Miloša, Kavrana i Vrbana. KOS se obračunavao sa svima onima koji su prihvaćali Rezoluciju Informbiroa, s dezerterima koji su izbjegavali služenje vojne obveze, i pomno prikupljao informacije za dosjee svih vojnih osoba, časnika i dočasnika, kao i građana koji su na bilo koji način kontaktirali sa strancima. Prema Titovoj zapovijedi od 13. ožujka 1946., KOS je u svom sastavu imao odjeljenja, s načelnikom, pomoćnicima i referentima, za Ratnu mornaricu, Ratno zrakoplovstvo i Korpus narodne obrane. Dvije godine poslije osnovana su odjeljenja za vojnu industriju i brodogradnju te za vojno građevinarstvo. Poslove sigurnosti početkom 50-ih preuzeli su Aleksandar Ranković, tadašnji potpredsjednik vlade i ministar policije, Ivan Gošnjak kao ministar obrane i Antun Vratuša iz Ministarstva vanjskih poslova. Posljedica takve tihe decentralizacije bila je i sve slabija suradnja između službi sigurnosti. KOS je centraliziran u jednu vojnu službu sigurnosti po uzoru na sovjetski KGB, a UDBA se pokušavala decentralizirati s federalne na republičke razine. Bez obzira na to što je KOS 50-ih godina počeo stvarati svoje prve škole za obuku u Kaštelama pokraj Splita, služba sigurnosti u JNA i dalje je bila u suštini ideološka i birokratska institucija sovjetskog tipa.

Najveći problem bili su upravo kadrovi unutar KOS-a. Više od 70 posto zaposlenih imali su nedovoljnu stručnu vojnu spremu za takve poslove. Najviše znanje bilo im je ratno iskustvo, pa su u JNA održavani ubrzani kontraobavještajni i obavještajni tečajevi, a dio kadrova preuziman je od strane UDBA-e. KOS je početkom 50-ih imao približno pet tisuća kontraobavještajaca. Najbrojniji su bili srpski kadrovi, oko 50 posto, petinu su činili Hrvati, a desetinu Slovenci. Od utemeljenja KOS-a njime je izravno rukovodio pomoćnik ministra obrane, koji je istodobno bio i član CK KPJ, odnosno čelni čovjek Komunističke partije u oružanim snagama. Čelnici KOS-a hijerarhijski su bili izravno podređeni ministrima obrane. Do 1953. to je bio Josip Broz Tito, a potom do 1967. general Ivan Gošnjak. Generali Ivan Gošnjak, Jeftimije Šašić i Milan Žeželj trideset godina bili su najvjerniji Titovi vojnici i za to su mu vrijeme spasili život dvadeset i tri puta. Poslije dvadesetak godina vođenja KOS-a, na mjesto generala Šašića 1963. došao je general Ivan Mišković zvani Brk, čiji je zamjenik bio pukovnik Stjepan Domankušić. Obojica su bili Slavonci i vodili su KOS sljedećih desetak godina do 1971. Tako je u KOS-u stvoren slavonski sindrom. Ivan Mišković rođen je u Puli 1920., ali je studirao pravo u Zagrebu i dizao ustanak u Slavonskom Brodu. U tom gradu rođen je treći načelnik KOS-a, Miškovićev nasljednik i njegov dugogodišnji zamjenik Stjepan Domankušić, koji je prije Drugog svjetskog rata studirao matematiku. Uzme li se u obzir da je i prvi načelnik KOS-a general Šašić iz Novske, onda je razumljivo da su srpski kadrovi unutar JNA smatrali KOS slavonskom utvrdom iza koje je stajao Titov visokopozicionirani suradnik Ivan Stevo Krajačić. Godinu dana trajao je mandat četvrtog načelnika KOS-a Branislava Joksovića, a peti šef bio je zagrebački kadar general Dane Ćuić, potom Šibenčanin general Jere Grubešić, koji je 12 godina proveo u Upravi sigurnosti JNA, penjući se hijerarhijski do vrha. Bio je toliko utjecajan da je njegov nasljednik general Ilija Ćeranić držao njegovu sliku na radnom stolu.

Ćeranić je bio Srbin, rođen u Han Pijesku, koji je vojnu karijeru gradio u Hrvatskoj. General Marko Negovanović došao je na čelo KOS-a sredinom osamdesetih, uoči raspada Jugoslavije i ratnih sukoba čelno mjesto prvog kontraobavještajca preuzima general Aleksandar Vasiljević, a potom u devedesetima dolaze Nedeljko Bošković i Aleksandar Dimitrijević. Često se može čuti da je KOS bio i ostao samo sigurnosni servis JNA i države. Međutim, njegov utjecaj bio je mnogo veći. KOS je, naime, svoj ugled i moć posebno izgradio zahvaljujući bliskošću s Titom. Bilo je poznato da je Tito najviše povjerenja imao u JNA pa je tako i zapovjedio da se o njegovoj sigurnosti i zaštiti najvećih državnih tajni brine vojska. KOS je pod vodstvom generala Šašića kopao tajne tunele od Belog Dvora do Dunava, i to u vrijeme najvećih pritisaka iz Moskve. Njima bi, kako je bilo planirano, u slučaju ulaska Rusa u Beograd Tito mogao pobjeći do rijeke, a zatim brodicom do Bosne i Hercegovine. Novi Titov stožer KOS je gradio u tajnom skrovištu sarajevskog predgrađa Ilidže. Poslije su KOS-ovci podignuli Titu tajna skloništa i zapovjedništva u Kočevskom Rogu, Kuparima i na Kopaoniku.

Ni jedan radnik, čak ni vojno lice, nije mogao prići Titu bez odobrenja KOS-a. Sredinom 50-ih izbile su masovne studentske demonstracije zbog povećanja cijena smještaja i hrane u domovima. Studenti su krenuli prema središtu Beograda pa je Gardijska jedinica KOS-a, koju je vodio pukovnik Anđelko Valter, morala spriječiti njihov proboj. Kako je u to vrijeme bilo sve više seljačkih štrajkova i demonstracija koje su ugrožavale sigurnost vojnih objekata, pokazalo se da vojska nema oružane formacije za očuvanje vlastitog, kao ni javnog reda i mira. Novi neprijatelji JNA bili su razni vjernici, povratnici iz inozemstva, dezerteri i strani špijuni. KOS je za pet godina otkrio 170 stranih agenata, među kojima je bilo i 30-ak povratnika iz inozemstva. U takvim okolnostima vojni i i državni vrh odlučili su proširiti djelovanje KOS-a. Titovom odlukom od 23. ožujka 1955. KOS JNA preimenovan je i reorganiziran u Upravu sigurnosti Saveznog sekretarijata za narodnu obranu. Iste godine formirana je i Vojna policija u sklopu iste Uprave. Prema odluci iz 1955., precizirana je nova KOS-ova ovlast: "kontraobavještajna zaštita komandi i jedinica, ustanova JNA i namjenske proizvodnje za oružane snage; otkrivanje djelatnosti unutrašnjeg neprijatelja u strukturama Armije; borba protiv težih slučajeva pokušaja razbijanja moralno-političkog jedinstva u JNA; zaštita tajnosti u komandama i ustanovama kroz raspodjelu obveza i zadataka s organima vojnog i političkog rukovođenja".

To je značilo daljnje jačanje KOS-a, ali i širenje njegovih ovlasti i suradnje s MUP-om. Bilo je to vrijeme bliskih odnosa između ministra obrane generala Ivana Gošnjaka i potpredsjednika vlade i šefa policije Aleksandra Rankovića, koje se smatralo najpovjerljivijim Titovim suradnicima. Početkom 60-ih dolazi do sukoba između Rankovića s jedne, te Edvarda Kardelja i Vladimira Bakarića s druge strane. Ranković je htio da na čelu službi budu izrazito projugoslavenski i prosrpski kadrovi, dok su Kardelj i Bakarić zahtijevali ravnopravnost u kadroviranju u ključnim ministarstvima obrane i policije. Stoga je za šefa UDBA-e prošao Edo Brajnik, koji je smijenio Ćeću Stefanovića, a Šašićev zamjenik načelnika KOS-a postao je pukovnik Ivan Mišković-Brk. Sukob je kulminirao Brijunskim plenumom, na kojem je Ranković politički umro jer je prisluškivao Tita. Upravo je Ivan Mišković bio na čelu Tehničke komisije KOS-a koja je trebala utvrditi je li prisluškivanja uistinu bilo, a nekako u isto vrijeme njegov brat Milan Mišković postao je ministar policije umjesto Rankovića. KOS je 1966. ušao u fazu smanjenja broja zaposlenika, što je trajalo do 1970., kada su tu službu napustila 264 časnika, na raspolaganje je stavljen 51, a umirovljena su 184 časnika. Prema ocjenama samog Tita i CK KPJ, tvrdilo se da je Jugoslavija beskonfliktno društvo i da u njemu treba prigušiti djelovanje tajnih službi, pa i KOS-a. Tada je došlo do deprofesionalizacije KOS-a, velik dio kosovaca napustio je službu.

Bez obzira na smjernice, u to vrijeme KOS je s oko dvije tisuće stalno zaposlenih postao izrazito ofenzivna služba uključena u slamanje hrvatskog proljeća, osobito na području Siska. Približno 77 posto njegova sastava činila je operativa, a samo 23 posto administrativni aparat i čelništvo. Polovica zaposlenih bili su školovani i stručni časnici. Kadrovi su bili iskusni, ali i prestari, jer je čak njih 38 posto bilo spremno za umirovljenje. Za KOS su 70-ih godina glavni neprijatelji bili liberali, anarholiberali, ultraljevičari, pripadnici studentskih pokreta, crkvenjaci, intelektualci i strani špijuni. Osamdesetih godina dogodile su se ozbiljne promjene odlaskom Tita s političke scene i početkom sukoba na Kosovu. Kosovski nemiri stavili su KOS pred jedan drugi problem, a to je uporaba sile prema vlastitom stanovništvu.

Tada je na čelu KOS-a bio Jere Grubešić. Samo u godinu dana broj zabilježenih ispada i napada na JNA uvećan je pet puta. Od 1981.-'85., kada je na čelu Uprave sigurnosti bio general Jere Grubešić, u JNA je pokrenuto 305 postupaka protiv djelatnih vojnih osoba albanske nacionalnosti. Bili su to uglavnom vojnici. Istodobno, na optuženičkoj klupi našlo se 49 vojnika hrvatske, 38 srpske, 9 slovenske i 8 bošnjačke nacionalnosti. General-potpukovnik Jere Grubešić bio je pripadnik stare garde. Rođen je 1924. kod Šibenika, sudjelovao je u Drugom svjetskom ratu od 1942. Bio je komesar čete, a zatim časnik za sigurnost, zamjenik načelnika i konačno načelnik KOS-a. Umirovljen je 1986. Jedna od najvećih tragedija u vojarnama JNA dogodila se 1987., kada je u paraćinskoj vojarni Aziz Keljmendi ubio četvoricu, a ranio šestoricu vojnika. KOS nikad nije preuzeo odgovornost za tragediju, premda su neki dužnosnici izjavljivali da se tragedija dogodila jer nije na vrijeme uspostavljena nikakva povjerljiva veza s vojnicima albanske nacionalnosti. Na poljuljano sigurnosno stanje u JNA utjecale su sve češće krađe oružja i opreme, dezerterstva, odbijanje služenja vojnog roka iz vjerskih razloga, kao i odavanje tajni. Uoči ratnih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije KOS se prvi našao na udaru slovenskih i hrvatskih medija. U Hrvatskoj je objavljen popis suradnika KOS-a s područja Siska, a u Sloveniji je nešto prije krenula velika afera "Janša". Ministar obrane Branko Mamula doznao je od Staneta Dolanca 1988. da u ljubljanskom vojnom zapovjedništvu navodno postoji špijun i da o tome sve zna SDB Slovenije. Mamula je poslao u Ljubljanu pukovnika KOS-a Aleksandra Vasiljevića, gdje mu je Ivan Eržen, šef SDB-a, rekao da referent općenarodne obrane Janez Janša u svom stolu poduzeća "Mikorad" drži strogo povjerljive dokumente koje namjerava predati stranim obavještajnim službama. Janša je bio uhićen na poslu, oficiri KOS-a istrgnuli su mu telefonsku slušalicu iz ruku kako ne bi mogao nazvati odvjetnika. Prije Janšina uhićenja u Sloveniji se slučajno ili ne pojavilo mnogo negativnih tekstova i reportaža o JNA. Tako je objavljeno da su vojnici gradili vilu admirala Mamule u Opatiji. Pisalo se o radu KOS-a i jugoslavenskoj zaradi na prodaji oružja. U Ljubljani je pukovnik Vasiljević odmah zapovjedio otvaranje istrage koju je vodio pukovnik Živko Mazić i koji je u ožujku 1988. ustvrdio da je Janez Janša doista imao fotokopiju zapovjedi zapovjednika 9. Armije, strogo. pov. br.5044-3-8.1.88, o organizaciji i borbenoj gotovosti JNA. Kako su u pribavljanju i objavljivanju tog dokumenta sudjelovali još i zastavnik Ivan Boštner, novinar David Tasić i urednik Franci Zavrl, Vojni sud ih je optužio za odavanje vojne tajne. Janša je dobio godinu i šest mjeseci zatvora. Slovenci su bili ogorčeni na presudu i uslijedili su zahtjevi za odlaskom JNA iz Slovenije. Neki visoki dužnosnici KOS-a poslije su tvrdili kako je još jedna ekipa KOS-a iste godine utvrdila da je zapravo afera podmetnuta vojnom vrhu kako bi se pogoršalo raspoloženje Slovenaca prema JNA, ali je bilo kasno da se bilo što popravi. Postrojbe JNA napustile su Sloveniju godinu dana nakon suđenja Janezu Janši, 7. listopada 1991. Aleksandru Vasiljeviću nije uspjelo da spriječi nezavisnost Slovenije i Hrvatske, naoružavanje njihovih policijskih i vojnih postrojbi. Vasiljević je bio sklon da neuspjeh KOS-a pravda neodlučnošću vojnog i državnog vrha.

Kad je riječ o Hrvatskoj, Vasiljević je uz pomoć suradnika uspio napraviti snimku sastanka na kojem je Josip Boljkovac s osobama iz Hrvatske razrađivao taktiku djelovanja prema JNA. Taj je stenogram objavljen samo u Večernjim novostima. Nadalje, KOS je u operaciji "Štit" otkrio da se naoružavaju hrvatske postrojbe. Operaciju je izravno vodio Vasiljević, a glavni suradnik mu je bio kapetan JNA Vladimir Jagar, susjed hrvatskoga generala Martina Špegelja, koji je uspio kamerom montiranom u vrata ormara 19. siječnja 1991. snimiti video i audio zapis sastanka Špegelja s Boljkovcem, Đurom Dečakom i Antunom Habijancem. Sredinom siječnja Vasiljević je u dogovoru s članom predsjedništva SFRJ Borisavom Jovićem i generalom Veljkom Kadijevićem bio spreman na uhićenje svih na snimci. Umjesto uhićenja, Kadijević je pozvao Vasiljevića natrag u Beograd, gdje su članovi kolektivnog predsjedništva doznali za tajno naoružavanje. U vezi s operacijom "Štit" u saveznom ministarstvu obrane i u Predsjedništvu SFRJ donesena je odluka da se "paravojne formacije HDZ-a rasformiraju, a oružje preda JNA", što se nije dogodilo, pa je očajni KOS javnosti 25. siječnja 1991. prikazao film o Martinu Špegelju, a list Narodna armija objavio je cjelokupni dosje o naoružavanju Hrvatske. Špegelj je na godinu dana zbog svega privremeno napustio Hrvatsku, KOS ga nije uspio uhititi. Dragiša Jovanović i Boško Mihajlović, inače operativci KOS-a u Hrvatskoj, kompromitirani su i hrvatska policija ih je uhitila, a Vladimir Jagar i Aleksandar Vasiljević su umirovljeni. Nekako paralelno s raspadom KOS-ovih operacija u Hrvatskoj, pod vodstvom Aleksandra Vasiljevića u listopadu 1991. u Zemun su došla dvojica radnika Službe državne bezbednosti Radenko Radojčić i Slavko Malobabić, i stavili se izravno pod zapovijedanje pukovnika KOS-a Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane Slobodana Rakočevića. Prema nalogu generala Veljka Kadijevića i Zvonka Jurjevića, tadašnjeg zapovjednika RZ i PZO JNA, oko spomenute dvojice SDB-ovaca ustrojena je ekipa za psihološko-propagandni rat protiv svih neprijatelja JNA, a ekipa je nazvana "Opera". Na njezinu čelu nalazio se Savjet za propagandnu djelatnost, a sve je operativno vodio Slobodan Rakočević, načelnik Uprave za sigurnost RZ i PZO JNA, odnosno šef KOS-a. Njihov prvi zadatak bio je proizvodnja propagandnog materijala koji je trebalo ubaciti na teritorij republika bivše SFRJ koje vode rat s JNA kako bi izazvali sumnjičenje, paniku i nepovjerenje stanovništva prema njihovu političkom vodstvu. Druga zadaća "Opere" bila je preuzimanje informativne djelatnosti u RZ i PZO, što je pretpostavljalo dovođenje određenog broja novinara amatera. Uz blokadu informativnog prostora u RZ i PZO, "Opera" se bavila i podmetanjem dezinformacija, kao i montiranjem i friziranjem informacija namijenjenih javnosti. Vrlo profesionalno odradila je prilog o razmjeni generala Milana Aksentijevića za kanadskog Hrvata Branka Kikaša u Sarajevu, i sve to pokušala prodati TV Beogradu za 10 tisuća DEM-a.

Međutim, ista ekipa ništa nije objavljivala o dezertiranju pilota i časnika i RZ i PZO, kao i ubojstvima pilota po Zemunu. Radenko Radojčić bio je ključna osoba KOS-a u ekipi "Opere" za Hrvatsku. Kao tajni agent Ljudevit sudjelovao je u planu dizanja u zrak zagrebačkog Arhiva MUP-a, zajedno sa skupinom "Labrador", zatim u pokušaju hvatanja Martina Špegelja. Radojčić je uhićen potkraj 1993. u Zagrebu, u stanci između dvaju sudskih procesa u Beogradu koji su se vodili protiv njega i drugih članova "Opere" na inicijativu novog zapovjednika RZ i PZO generala Božidara Stevanovića. Na suđenju je potvrđeno da su članovi Radojčićeve skupine, među ostalim, bili odgovorni i za miniranje židovskog groblja u Zagrebu.