U zaostavštini jednog hercegovačkog pjesnika i novinara pronađen je,
sasvim slučajno, odlomak iz nekodavnog intervjua sa slikarem i
putopiscem Zukom Džumhurom. Po određenim pokazateljima a može se
zaključiti da je razgovor vođen krajem sedamdesetih godina prošlog
vijeka i ovo je očigledno samo njegov dio, ispisan naliv-perom na dva
komada sad već raspadajućeg računskog papira. Izuzimajući pokoju slovnu
grešku i pokoju nečitko ispisanu riječ, odlomak prenosimo bez izmjena:
Za vas svi kažu da ste dobar čovjek.
–
Nije tačno. Apsolutno nije tačno. U meni ima zla makar koliko i u
drugim ljudima. Ono gdje bih sam sebi odao izvjesno priznanje, to je
rigorozna odluka, odnosno sposobnost da kontrolišem sebe i sopstveno
zlo. U meni kuljaju ljubomora, zavist, podlost,poriv za osvetom,
proplamsaji ljute mržnje. Da ih ne kontrolišem, imali biste posla s
jednim od najlošijih ljudi koje ste ikada upoznali. Kontrola, to je
ključna riječ.
Pa zar to nije glavna odlika dobrog čovjeka, danadzire i kontroliše svoje zlo?
–
Možda i jeste, ali ako već pričamo o meni, to ne mogu reći ja, samo
neko drugi. Ja u sebi nosim neke druge ideje. Dobar čovjek ne postoji,
to je zabluda loših ljudi. Dobar čovjek je vještačka tvorevina, rezultat
teške unutrašnje borbe sa samim sobom. Kada bi ta sumnjiva pojava, koju
nazivate dobrim čovjekom, bar odškrinula pendžere svog unutrašnjeg
svijeta, vidjeli biste da je unutar svih nas manje ili više istikal,
sazdan od sličnih nekvaliteta. Zato bih radije, umjesto o dobrom,
govorio o pametnom čovjeku. Budi pametan da ne bi bio loš. Pametan
čovjek povazdan bišće po sebi, odstranjuje svoje lošosti, i u jednom
trenutku shvati da nikada nije dosta tog biskanja, da je loš karakter
naš duševni korov, ti ga pljeviš a on se otima, raste li raste. Ne date
se ni ti ni on u toj pljevidbi bez kraja. Nikada ne možeš odstraniti
svoje mane, ali nikada ne smiješ ni prestati da ih tamaniš.A ako si
uporan, ako se ne predaješ, onda ti se poslije decenija savjesnog rada
može desiti i to da u ogledalu ugledaš nekog nasmijanog i smirenog sebe.
I tu ti je možda ključ. Ako potamaniš dovoljno svojih zala, ako ih
nekako turiš pod kontrolu, onda ispod njih izbije vedrina. Pojavi se
osmijeh. Najljepši prizorna nekom čovjeku je njegov osmijeh. Razvučeš
ove svoje žvalje od uha do uha ikažeš sebi: “Pa, jebem mu miša, možda
baš i nisam ispao tako loše...”
A rad, da li on pomaže da čovjek postane bolji?
–
Ja bih prvo odvojio dvije stvari: rad i težak rad. Ja sam veliki
protivnik teškog rada. Niko ne bi trebao da radi teško. Pravedno društvo
ljudima treba olakšati rad, pa će im automatski olakšati i život. Ko
god kaže da nas težak rad obogaćuje i oplemenjuje, laže.Težak rad samo
iscrpljuje. Možda nam puni bisage, zbog toga i radimo, ali nam prazni
vijuge, i cijelo tijelo, ispija i krv i vedrinu i živost i sve ono dobro
čega ima u nama. Težak rad zapravo je kazna, a ne nagrada. Rad bi
trebao da je lagan, lijep, pun zadovoljstva i bez briga. A to čovjek
može lakše obezbijediti sam nego s drugima. Zato su nekako
najbezbrižniji umjetnici, oni ne zavise od šefova i preduzeća. Poslije
teškog rada možeš se samo napiti, a alkohol je za većinu ljudi isto što i
teški rad – tegoba koja ih uništava. Drugo smo mi meraklije.Uništava i
nas, ali to smo izabrali. Samo jedan lijek postoji i pali protiv teškog
rada. Lijek je bijeg. Ja cijeli život bježim, u putovanja, u putopise,
uslikarstvo i čitanje. A bježim i u alkohol, ne krijem to. Ja sam ti
čuveni bježač. Bježim i slavim bijeg i bježanje. Zato smo i izmislili
umjetost, da se imamo gdje skloniti od teška života i još težeg rada.
Znači, ipak postoji izlaz?
–
A kad prođe to dirinčenje bez smisla i cilja, sačeka nas lijep život.
Zašto da ovaj hudi čovjek malo i neuživa? I to – evo odmah ispravke
prethodne rečenice – ne malo i škrto, nego obilno i trajno.
I kako to izgleda?
–
Možda se iza svega krije ovo: imati vremena za čitanje. Eto ključne
karakteristike lijepog i dobrog života. Jer imati vremena za čitanje
istovremeno znači imati vremena za sve, zasve drugo što čovjeka
interesuje. Ta blagodet, da imaš vremena, to je najljepša stvar u priči o
lijepom i ugodnom životu. Zato sam ja u početku bio malo raspet. Volim
knjige, ali volim i rakiju. Pa da se ne bi sudarali, da mi rakija ne bi
udarila i na život i na knjige, davno sam shvatio da je njoj vrijeme u
akšam. Preko dana radiš, a kad sunce počne padati, onda se opustiš. Kad
prođe dnevnik , tek onda uzmeš komad sira, malo dobrog hljeba i rakiju.
Ako ne očekuješ puno od života, dobićeš sve što ti treba, pa i preko
toga...
Nema komentara:
Objavi komentar